Prvi put je drama izvedena 2004. i to u zvučnom obliku – u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija. Iste godine dogodilo se i koncertno čitanje „Karaoka“, u produkciji Matice hrvatske Osijek. Zatim su moji karaoke-antijunaci krenuli na Otok i progovorili engleskim jezikom. Naime, obje reading productions koje su uslijedile, odigrane su u Velikoj Britaniji: 2005. u produkciji West Yorkshire Playhouse u Leedsu te 2013. u Londonu, kao projekt Honey-tongued Theatre Productions. Ta vrst produkcija na scenama Velike Britanije ima izvrsnu tradiciju (u pravilu se tamo drame prvo iskušavaju u koncertnim čitanjima) i „Karaoke“ su u oba projekta ostvarile izvrsnu komunikaciju s publikom.
Dubrovačka produkcija bit će, dakle, prva scenska izvedba „Karaoka“ na hrvatskom jeziku, na jeziku na kojem je drama napisana. Neobično me veseli da će se to dogoditi baš u Dubrovniku, iskonskom Gradu-Teatru. Sve konotacije uklesane u kamen njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, itekako me kao autora obvezuju. I ispunjavaju me ponosom. Inače, dodatni izazov za današnje postavljenje „Karaoka“ jest činjenica da se uveliko promijenio kontekst. Samo za petnaestak godina, društveni odnosi obrnuli su se naglavce. Svijet je zaglavio na muljevitom dnu najšašavijeg apsurda, a socijalna manipulacija drastičnija je nego ikad. Danas su sestre Senka i Branka i njihov podstanar Teodor lumpenproleteri bijedne perspektive. Njihovi smiješni snovi grčevito zastaju u grlu kao luzersko kamenje. Kao Hrid koja ište slobodu, ali sve više guši… (D. Špišić)