“Jedini lijek protiv života je život sam i treba ga proživjeti sa što više čovječnosti, humora i slobode.” Nakon svih bura koje je uskovitlalo njezino pisanje i nakon nesretnog konca kratkoga joj života, teško je povjerovati da je ovu rečenicu izgovorila Sarah Kane. A ipak je tako.

Poezija “Žudnje” rastvara se u krhotinama nekih davnih, sadašnjih, budućih, zamišljenih i odsanjanih razgovora. Razgovora s drugima i sa samim sobom, razgovora vođenih u stvarnosti, u autobusu, u kuhinji, u krevetu, u misli-ma, u snovima, na ulici. Poezija “Žudnje” ostvaruje onoliko različitih stvarnosti koliko je u njoj različitih rečenica. Naoko nepovezane i bez uzajamnih čvrstih veza, ove rečenice u nama bude onoliko misli i osjećaja koliko naša nutrina doziva u sjećanje naše djetinjstvo, odrastanje, mladost, zrelost i starost pa i naš odlazak. I naše ljubavi i naša razočaranja i naše rane i naše radosti i boli i naše ushite. I naše želje i snove i žudnje.

“Ja sam emocionalna plagijatorica. Kradem tuđu bol i ugrađujem je u svoju vlastitu sve dok

Ne zaboravim

Čija je 

Zapravo”

Prepustiti se njezinom tijeku misli, otvoriti se i priznati da smo sve njezine rečenice nekada izgovorili ili čuli, da smo proživjeli svaki osjećaj utkan u ovo pismo, znači pokušati započeti stvaranje kazališta “Žudnja”. Nimalo lako, ali moguće. U suglasjima s drugim i drugima. Drugačijima. U muci stvaranja. I u radosti. (G. Golovko)