U potrazi za Cvijetom Zuzorić

Marijana Fumić

Koprodukcija Kazališta Marina Držića & Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar.

Cvijeta Zuzorić rođena je 1552. u Dubrovniku. 1563. s majkom Màrom i ocem Franom, trgovcem, preselila se u Anconu. Ondje se 1570. udala za firentinskog plemića, trgovca Bartolomea Pescionija. S njim, kao konzulom Firence u Dubrovačkoj Republici, u rodni Grad se vratila te iste godine. Nakon 13 godina, 1583., ona i njezin muž prisiljeni su napustiti Dubrovnik i vratiti se u Anconu, gdje Cvijeta živi do smrti, 1. XII. 1648. godine. Bila je pokopana u grobnicu svog oca, u crkvi San Francisco ad alto. Danas se ne zna gdje joj je grob. Imala je još pet sestara (Niku, Lukreciju, Elizabetu, Katarinu i Margaritu) i petero braće (Vlaha, koji je umro kao dijete, Petra i Nikolu koji su bili redovnici, te Vlaha i Bernarda, koji su bili trgovci). Govorilo se da je pisala pjesme i skladala glazbu. Ništa od toga nije (do danas!) pronađeno.


Pjesme Cvijeti Zuzorić pisali su, a i djela posvećivali, njeni suvremenici Dominko Zlatarić, Miho Monaldi, Miho Bunić Babulinov, Marin Battitore, Cesare Simoneti da Fano, Gianbattista Boccabianca, Torquato Tasso, Dinko Ranjina te drugi. Nikola Gučetić (Gozze) napisao je o njoj / za nju dva djela: Dialogo della Bellezza detto Antos i Dialogo d’Amore detto Antos. Oba je objavio u Veneciji 1581. godine. Do danas je ostala predmetom zanimanja znanstvenika i književnika, ali ni zanimanje svekolike javnosti za nju i dalje ne jenjava. „Cvijeta Zuzorić (Flora Zuzzeri) najzorniji je dokaz kako i koliko trajan i snažan dojam u vremenu i prostoru može ostaviti neka (prošla) strast i (prošla) ljepota (tijela i duha). Od jednog pjesničkog zrcala do drugog ona se neprestano odbija, sve dok umnožena u beskraj ne iščezne na mjestu odakle je i potekla…“


Sve je to ono čime će se „baviti“ ova predstava. Iz jedne realne biografije otvoriti prostore imaginarnog. Sve je to zato da bi se pokazala prava priroda stvarnosti koja je oblikovala ono što s pravom možemo nazvati fenomen Cvijete Zuzorić.


Kao potku za nastanak dramskog teksta koristit ćemo znanstvene i literarne predloške i pokušati odgonetnuti što je to „fenomen Cvijete Zuzorić“, kako i zašto je nastao i zbog čega traje već stoljećima.
U vremenu u kojem mi živimo, kad je moguće (znalcima) s nekoliko klikova kreirati potpuno novu stvarnost plasiranjem lažnih vijesti i izmišljenih događaja ovakvi „fenomeni“ nisu strani, ali Cvijeta je živjela u vremenu prije interneta i nevjerojatna je fascinacija njezinim likom i djelom koja traje i danas. „Nakon nje tu više ništa nije isto. Ono što je do tada bilo božanski lijepo, postaje samo lijepo; sve što je bilo samo lijepo, postaje osrednje; sve što je osrednje, postaje pokraj nje ružno; sve što je ružno, od tada postaje nepodnošljivo. Nastaje bankrot dotadašnje ljepote… Stvara se odium prema svemu što je neusporedivo s njom, ali i prema njoj. Wildeovskim paradoksom ljepota odjednom postaje ružna.“ Sve što znamo o njoj znamo iz „druge ruke“. Pa kako je to postojati samo kao ono što je netko drugi rekao o tebi? Kako je to nositi breme da si promijenio jedan grad? Jer u Dubrovniku se njezinim dolaskom sve promijenilo. Zar? Ili se, možda, dogodilo sasvim suprotno? Njezinom dolaskom ništa se nije promijenilo. Njezinim odlaskom – također. Zar ne?


I upravo je to ono o čemu ova predstava želi „progovoriti“ – o vječnom srazu pojedinca i sredine u kojoj živi, ali i o vječitoj potrebi istog tog pojedinca da bude prihvaćen od te iste sredine.

M. Fumić

Skip to content