Prema ideji češkoga književnika Michala Viewegha, s njegovim dopuštenjem

Predstava nastaje u koprodukciji s Domom kulture Kristalna kocka vedrine Gradskog kazališta Sisak.

Praizvedba 16. svibnja 2025.

TRI USKRSA I TRI BOŽIĆA TOČNO U DVA

Novi dramski tekst Mire Gavrana U očekivanju oca iznenadit će gledatelje, posebice ljubitelje i poznavatelje autorova književnog opusa. Piščev je rukopis i dalje prepoznatljiv, jednako kao i izbor teme muško-ženskih odnosa, pa se i u ovom dramskom tekstu Gavran iskazuje kao vrstan dramaturg koji umije oblikovati dramske likove i osigurati im protočnost dijaloga, osmisliti i strukturirati činove i prizore od zapleta do raspleta, stvoriti intertekstualne poveznice prema povijesti književnosti i kazališta ali i prema mitemima i ideologemima zapadne kulture. S druge strane, Gavran će unekoliko iznevjeriti horizont očekivanja svojih gledatelja, ali će ga znatno i obogatiti novim elementima koji će nesumnjivo potaknuti na razmišljanje.

Raspodijeljena u dva čina i s po tri prizora u svakom činu, radnja prati život jedne obitelji u petogodišnjim razmacima. Prvi čin započinje prizorom na Uskrs 1994., slijede prizor na Božić 1999. i Uskrs 2004., a u drugom činu nastavlja se božićnim prizorom iz 2009., Uskrsom 2014. i završava Božićem 2019. Riječ je o obiteljskoj drami u najširem smislu riječi, jer je u popis dramskih likova – uz šestoro članova obitelji – uključen i susjed Petar. Jana je u braku s Karlom, imaju dvoje djece – Blanku i Davida – a oni, kako vrijeme odmiče, na blagdanske ručkove dovode svoje partnere, Tonija i Anu. Broj se blagdanskih uzvanika iz prizora u prizor mijenja i ni u kojem prizoru svi likovi nisu za stolom, ali svi, na ovaj ili onaj način, sudjeluju u obiteljskom životu. Sukladno očekivanjima, blagdanski su ručkovi prigoda za rezimiranje proteklog razdoblja i preslagivanje obiteljskih odnosa u kojima stariji još više stare, a mlađi sve više sazrijevaju i započinju vlastite obiteljske živote. U dramskom središtu nisu ni sazrijevanje ni starenje, kao ni smjena generacija, pa ni sukob između starijih i mlađih. Ako bi se moglo tako reći, naraštajne razlike u ovom dramskom tekstu u službi su ilustracije međuljudskih odnosa u najširem značenju, posebice braka.

U tom smislu Gavran tematski ostaje vjeran sebi nastavljajući donekle okosnicu svoga komediografskoga rada u proteklim desetljećima. Unatoč tome što bi poznavanje Gavranova dramskog opusa mogao isprva zavesti na pogrešan trag, U očekivanju oca nije komedija o kakvoj ljubavnoj zavrzlami, izvanbračnoj vezi, rađanju ili posvajanju djece, iako ni to nije isključeno iz motivskih krugova. Štoviše, U očekivanju oca uopće nije komedija, a autor ju je, mimo svih svojih dosadašnjih dramskih tekstova, odredio kao grotesku koja je, sudeći prema napomeni ispod naslova, nastala prema ideji češkoga književnika Michala Viewegha i s njegovim dopuštenjem. Bez obzira na napomenu, nova bi Gavranova drama mogla biti posveta i Samuelu Beckettu i njegovu dramskom tekstu U očekivanju Godota, tematski je bliska i Homerovoj Odiseji, prizvat će u pamet i još pokoje djelo svjetske književnosti poput Ibsenove Nore, ali i Gavranovu Kreontovu Antigonu kojom je on započeo svoj dramatičarski put praizvedbom 1983. godine u Zagrebu u Dramskom kazalištu „Gavella“.

Sudeći prema književnikovim dosad napisanim djelima – dramskim, proznim i poetskim – Gavranov opus nije blizak groteski. U njegovim dramskim tekstovima, bez obzira na to tematiziraju li oni pitanja vlasti i moći, ljubavi ili umjetnosti, na kraju se nemoguće dramske situacije razriješe dobrostivošću dramskih lica (i dramskog autora), međuljudski odnosi uravnoteže se i dovedu u harmoniju, a gledatelji i čitatelji imaju osjećaj da je sve došlo na svoje mjesto, baš onako kako treba biti. Sklon realističkoj fakturi, Gavran upotrebljava grotesku u skladu s onim što je zapisao i Patrice Pavis u svom Pojmovniku teatra (Zagreb, 2004.), tvrdeći da je groteska „realistična umjetnost jer ondje (kao i u karikaturi) prepoznajemo svjesno izobličen predmet“, a u grotesknoj poruzi ne smijemo se nečemu ravnodušno, nego se smijemo zajedno s tim čemu se rugamo: u ovom slučaju sačuvanim papučama, blagdanskim ručkovima koji neizostavno započinju u dva sata poslije podne, besprijekorno ispečenoj makovnjači i, što je još važnije, grotesknije, odama ženskoj racionalnosti i vjernosti.

Nova Gavranova drama govori o čekanju na stare ili nove članove obitelji, o odlascima i povratcima, o ustrajnosti i tvrdoglavosti, o sitničavosti i širokogrudnosti, o napuštanju i napuštenosti, o ženama i muškarcima, o bračnim i prijateljskim odnosima i još o mnogo čemu što će zanimati suvremene gledatelje. U očekivanju oca drama je i o vremenu i o ožiljcima koje stječemo između božićnih i uskrsnih misa dok čekamo da se točno u dva sata za blagdanskim stolom okupe naši najmiliji od kojih očekujemo da nas upravo po ožiljcima prepoznaju. Osim o čekanju i iščekivanju, nova Gavranova drama govori možda najviše o očekivanjima od naših najbližih. Nad tim se vrijedi zamisliti i izvan božićnog i uskrsnog vremena.

Lucija Ljubić  

*****  

U predstavi se koriste autorske skladbe u aranžmanima Žarka Dragojevića: RECI MI TO (Dragan S. Lukić, Guido Mineo), JEŠKA OD JUBAVI (Marijan Ban, Tomislav Mrduljaš), SKALINADA (Zdenko Runjić), ŠTO TO BJEŠE LJUBAV (Marina Tucaković-Radulović, Aleksandar M Radulović), POETA (Zdenko Runjić) PRED TVOJIM VRATIMA (Jure May Stanić).