“U furestoj smo zemlji (monada o dvije mone)” Matka Sršena propitkuje odnos majke i kćer. Autor / redatelj je o komadu rekao: “Ovu komedijicu sam napisao prije više godina i upravo sam je s tom namjerom ‘izvukao iz naftalina’, da se današnje Dubrovkinje i Dubrovčani ni slučajno ne bi mogli u njoj prepoznati.”

Već dugo vremena bojim se prepoznavanja. To je kod mene, ponekad, pravi strah. Kako me je vjetar kazališnoga života još prije gotovo četiri desetljeća otpuhao iz Dubrovnika, svaki put kad navratim bojim se da nekoga neću prepoznati. On ili ona prilaze mi na Stradunu, zapodjenu živahan razgovor koji krasi stare prijatelje, znance, drugove iz školskih klupa, susjede i suigrače iz istog nogometnog kluba, par koji je nekada u mladosti hodao zajedno ili naprosto ljude koji su neko vrijeme dijelili ovu istu krišku neponovljiva dubrovačkog neba, a ja se od nelagode znojim iznutra jer dotičnog ili dotičnu ne mogu prepoznati i najradije bih u zemlju propao od stida. I meni se događa da nekome ili nekoj priđem ozarena lica, započinjući živahan razgovor, a onda vidim da me dotična ne prepoznaje i znam da svi u takvoj situaciji prvo pomisle ono isto što i ja prvo pomislim: „Viđi je kakva je, pravi se dame ne pozna!“

Prepoznavanje je pojava koju ne mogu izbjeći ma koliko me strašila svojim janusovskim karakteristikama; to je novčić naših starih razmjena, ali i sredstvo za potkusurivanje neisplaćenih duševnih dugova, kojemu je avers prepoznavanje, a na reversu je neprepoznavanje što često krije nepokrivene i neizravnane osjećaje. (M. Sršen)