Dramski omnibus ‘Tri žene’ koncentrira se na život i rad vjerojatno tri najvažnije spisateljice ovih prostora s prijelaza 19. na 20. stoljeće – Dragojle Jarnević, Marije Jurić Zagorke i Ivane Brlić Mažuranić.

Iako su kao književnice sve tri bile drugačijih stilskih odrednica, pa donekle i svjetonazora, ono što ih ipak povezuje je nevjerojatna opstojnost i duhovna smjelost u društvenom i političkom kontekstu koji je bio sve ali samo ne pogodan za emancipatorne tendencije i protofeminističku drskost koja je uokvirivala ne samo njihov rad, već i samo postojanje i interakciju s klasnim i rodnim okvirima koji su oko njih isprepleteni. Ustrajnost i tvrdoglavost koju već generacije mogu iščitati u njihovom književnom radu tek je nusproizvod jedne šire odluke o traženju prava u zauzimanju javnog pa i političkog prostora i davanju glasa onima koje su u tom trenu smatrane ne puno više od supruga i majki. Štoviše za neke od njih poput Dragojle Jarnević i Marije Jurić Zagorke čak je i taj okvir obiteljskog manirizma bio dubinski odbojan i nepoželjan.

Ono što je rezultat te opstojnosti je ne samo književna baština od neupitne važnosti, već i konkretni pomaci u percepciji društvene paradigme, paradigme koja je te tri autorice ponekad skupo koštala u svakodnevnom životu – i privatno i javno-politički. Upravo zbog toga Dragojla Jarnević, Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić Mažuranić nisu samo relevantne pojave na domaćoj književnoj sceni. One su dug čije utjecaje sasvim sigurno živimo još i danas.