Predstava u koprodukciji Kazališta Marina Držića i Kazališne družine STUDIOCHEKHOV iz Zagreba.

Sretni dani Samuela Becketta apsurdan su solo komad za dvoje koji pred oči priziva sliku zakopane žene – sliku višestruko simboličnu, ali najčešće skeptičnu prema smislu postojanja ljudskog roda i njegove stalne, gotovo očajničke želje za neprekidnim (pre)postajanjem.

Simbol zakopane osobe u ovom se komadu najčešće tumačio kao utjelovljenje posljedica ratova. Danas ga možemo čitati i tako – kao simbol rata – ali i kao simbol ekološke katastrofe, osobne izolacije i individualizacije, pa i kao izraz težnje za (ponovnim) postajanjem.

Winnie je zakopana nakon nekog bombardiranja.
Winnie je zakopana u smeću civilizacije.
Winnie je zakopana u sjećanja, želje i planove.

Distopijski, bezizlazni krajolik ove drame i žena u njemu, koja kopa po torbici čiji su sadržaj potrošena pasta za zube, istrošeni ruž i prazna bočica lijeka, ono su što nam Beckett nudi kao – još jedan sretan dan.

Cjelodnevno obraćanje Winnie svome dragom Willieu, koji je ne čuje i koji je, iz nekog razloga, ne može (ili ne želi) iskopati, tjera je u sjećanja. Iz arhiva vlastitog uma vadi fragmente klasika, pomiješane sa slikama iz vlastita života. Vraća se na ista mjesta, cirkulira mislima, razgovara sa sobom – i tako se suočava s onim čega se najviše boji: nepostojanjem.

Ali ovdje, nepostojanje nije samo smrt.
To je i život bez utjecaja, bez svrhe, bez smisla.
Život bez toga da te itko vidi.
Biti viđena. Držati do sebe.
To je uvjet da dan može biti sretan.

Umjesto da joj pomogne izvući se iz besmisla, Willie se šutke bavi gledanjem pornografske razglednice i mazanjem vazelina na intimne dijelove tijela. U međuvremenu, sunce nemilosrdno prži, suncobran koji bi trebao štititi Winnie sam se zapali i izgori. Prisutna je i mogućnost samouništenja – revolver nadimka “Brownie”, zapravo Browning, snažan poluautomatski pištolj koji je, kako se kaže, „promijenio način ratovanja više od ijednog pištolja u povijesti“. No Winnie ga ne koristi.

Unatoč težini tema, Sretni dani često su i iznimno romantični. Upravo ta mješavina distopije i nježnosti čini ih prepoznatljivima i duboko ljudskima.

Oni pjevaju.
Oni se smiju.
Oni se – usprkos svemu – vole.
Oni su i duhoviti.

Takvi su i naši vlastiti sretni dani, u kojima su uporišne točke predmeti, fragmenti sjećanja, pjesme i poezija. Sve same slamke za koje se hvatamo, dok polako tonemo sve dublje.

Logičnim slijedom, u drugom činu Winnie je zakopana do vrata. Nepokretna, neuredna, ali još uvijek prisutna – doživljava još jedan sretan dan.
Jesam li ikada bila vrijedna ljubavi? – pita se.

Willie joj na kraju odgovara – na svoj način. Na sve četiri dopuza u njezino vidno polje, pruži ruku prema voljenoj i jedva čujno izgovori njezin nadimak:
„Win.“

Njezino lice poprima sretan izraz koji se pojačava dok ushićeno ponavlja:
„Win!“
I zaključuje da se, unatoč svemu, događa još jedan – sretan dan.

ZAŠTO RADIMO OVAJ KOMAD

Predstava Samuela Becketta Sretni dani veliki je prije svega glumački, a potom i redateljsko-produkcijski izazov.

Redateljica Cintija Ašperger i glumica Suzana Nikolić prakticiraju gotovo 30 godina glumačku tehniku Mihaila Čehova pa su stoga odlučile rad na predstavi Sretni dani posvetiti ovoj glumačkoj metodi te ju aplicirati u procesu glumačke i redateljske kreacije, očekujući da će ih imaginacija kao osnovna pokretačka energija Čehovljeve glumačke tehnike odvesti u svijet koji će imati moć dubokog, podsvjesnog povezivanja s publikom.

Izbor smeća u koje je zakopana Winnie nije ništa novo u promišljanju postavljanja ovog komada. Međutim smeće kojim sami sebe zatrpavamo danas je aktualnije nego ikada.

Možemo li tim izborom povećati svijest kod publike o tome da nam se svima uskoro može dogoditi da nas vlastito smeće naprosto proguta i zbriše s lica zemlje kao vrstu?

Možemo li povećavanjem svijesti o tome koliko smeća na dnevnoj razini proizvedemo, kako ga tretiramo i kamo ga šaljemo početi drugačije tretirati smeće koje ostavljamo iza sebe, s namjerom da “proizvodimo” čisto smeće (kakvo će nam, usput rečeno, i trebati u predstavi?

Možemo li osvijestiti da je svaka konzerva ili plastična ambalaža u kojoj je bila spakirana hrana smrdljiva i štetna ukoliko ju ne isperemo?

Možemo li biti bolji prema prirodi, a time i prema nama samima?

Što možemo učiniti da bi promijenili svoje postupke?

Cintija Ašperger