Slava pl. Ištvanić i August Šenoa upoznali su se 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici u svratištu „Biela ruža“. August je isprosio Slavu od njenog oca, pristanak za vjenčanje dobili su odmah, ali uz odgodu vjenčanja sve dok August ne nađe „bolji“ posao. Za to vrijeme zaručnici su razmjenjivali pisma na relaciji Velika Gorica – Zagreb. Iz pisama se vidi koliko su se voljeli. Kada je August 1968. dobio posao gradskog vijećnika, vjenčanje je održano u Velikoj Gorici. U svom kratkom braku od svega 13 godina, do Augustove prerane smrti, Slava i August imali su šestero djece. Slava je ostala udovica s troje male djece u svojoj 31. godini života. Nikada se nije preudala i cijeli je život posvetila čuvanju uspomene na svog muža.

Predstava, u plemenitom spoju biografskih podataka i fikcije, istražuje zaboravljenu priču o velikoj ljubavi. Tekst i predstava slijede tradiciju begovićevske modernističke estetike, stvarajući komornu, ali gustu i slojevitu mrežu emocija. Radnja se odvija 5 dana nakon Augustove smrti, 18. prosinca 1881., u stanu Augusta i Slave Šenoe u Zagrebu, u Mesničkoj 36. Slava priprema i pakira stvari za selidbu, mora odlučiti što će od njegovih stvari i zajedničkih uspomena ponijeti u neizvjesnu budućnost. August je gleda, pomaže i odmaže. U tom makabričnom posljednjem tangu prisjećaju se sreće prvog susreta, zaručničkih pisama, putovanja u Italiju, ali i razočaranja, financijskih problema, političkih protivnika i prerane smrti svojih sinova.

Predstava otvara bolna pitanja koja se svi bojimo postaviti sami sebi: Jesmo li ikad zapravo spremni za „konačni“ rastanak? Bojimo li se toliko rastanka da nas je strah živjeti?