Olja Lozica je u ovom trenutku jedna od najintrigantnijih mladih kazališnih autorica u Hrvatskoj. Teško joj se samoodrediti – je li dramaturginja, spisateljica ili redateljica – pa za sebe jednostavno kaže da se bavi kazalištem, iako je možda još preciznija definicija kojom je predstavljaju kao kazališnu istraživačicu. 

Poziv da dođe režirati u Dubrovnik, zatekao je Olju Lozicu u teškom životnom trenutku i na „prvu“ je odbila, a onda je, doslovno, odsanjala dio teksta, stigla je u Kazalište Marina Držića, održala radionicu s glumcima i bio je to početak predstave „Prasac koji gleda u sunce“. 

Bolje rečeno, procesa u kojemu se njedri kazališni čin, a u kojemu, vođena iskustvom rada asistentice velike redateljice Ivice Boban na odsjeku glume, Olja Lozica zajedno s glumcima prebire po tekstu i podtekstu, riječima i retcima između njih, tišinama i izgovorenim mislima… Ne znaju objasniti kako, ali redateljica ih je, kažu glumci, začarala i uvela u jedan posve novi način pripreme predstave. (L. Crnčević)