Na dnu oceana postoje neki svjetovi

Arterarij

Autorski projekt Romana Nikolića u suradnji s izvođačem/icom Anitom Matić Delić, Franom Maškovićem i dramaturginjom Oljom Lozicom.

Predstava „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“, u produkciji Arterarij kazališta, nastala je prema motivima Euridipove „Medeje“ pri čemu je u izvedbeno tkivo same predstave decentno ugrađena prikupljena dokumentarna građa o slučajevima infanticida.

Glavni protagonisti ove predstave, kao i u originalnom predlošku, i dalje su Jazon i Medeja. No, u viziji i režiji Romana Nikolića, Medeja više nije čarobnica, kćerka kolhidskog kralja Ejeta, niti je Jazon vođa Argonauta.

U suvremenom svijetu oni su jedan uobičajen i gotovo ni po čemu poseban bračni par. Oni ne obnašaju nikakve javne i društveno odgovorne dužnosti. Oni nisu opterećeni društvenim ulogama i funkcijama koje su im zadane naslijeđem. Oni su bračni par s dvoje djece koji živi u obiteljskoj kući s lijepo uređenom okućnicom u samom centru grada. No, poput Euripidovih junaka, oni su također i bračni par čija je „ljubav“ spletom akumuliranih životnih iskustava dovela oboje do točke loma, točnije do razilaženja u viziji budućnosti.

U ovaj labirint bogatog i složenog ljubavnog odnosa gledaoce vodi složen metaleptički narativni okvir kojeg Romano Nikolić suptilno gradi sudaranjem intenzivnih glumačkih kreacija s poetskim slikama u ambijentu ruinirane, napuštene obiteljske kuće. U tom prostoru miješaju se bešavno svakojaka sjećanja. Miješaju se trenutci sadašnjosti s trenutcima prošlosti. Miješaju se nedosanjani snovi, neizgovorene opaske, zamjerke, ali i mnoštvo uspomena na ljubav, sreću, ispunjenje i međusobno povjerenje. U tom prostoru bračnih igara ustanovljuju se suvremeni Jazon i Medeja. Oboje ogorčeni na svoj način. Oboje dovedeni do ruba samopropitkivanja koje vodi u krizu identiteta.

Što uopće znači uspostaviti i izgraditi sebe temeljem odnosa s drugim? Ili kako bi suvremena Medeja rekla „Koja sam to ja – kada sam samo ja? Kada nisam ničija žena, ničija majka, kćer. Koja sam to ja – kada sam samo ja? I jesam li ikad bila samo ja? Tko sam zapravo – ja? Tko sam ja bez – ti i ja? Tko sam ja bez – mi?“

Olja Lozica, dramaturginja

Skip to content