Kazalište Marina Držića i Kazalište Virovitica u koprodukciji postavljaju jedan od najizvođenijih i najnagrađivanijih tekstova suvremene hrvatske drame.

---

ZNAM DA TE MORAM PUSTITI

Redateljske bilješke uz predstavu “Moj sin samo malo sporije hoda“

Moj sin samo malo sporije hoda Ivora Martinića naizgled je jednostavna priča o obitelji koja se priprema proslaviti Brankov dvadeset peti rođendan, međutim iza tih naizgled običnih razgovora skriva se složen svijet međuljudskih odnosa. U središtu te obitelji nalazi se Mia: žena, majka, supruga i kći koja je zaboravila kako postojati izvan tih uloga koje svakodnevno igra. Njezin život podređen je brizi za druge, a ponajviše za sina Branka, mladića koji zbog progresivne bolesti više ne može hodati. Mia se s tom činjenicom ne uspijeva pomiriti. U rečenici “moj sin samo malo sporije hoda” sadržana je sva njezina majčinska ljubav, ali i njezina nemoć – pokušaj da zaštiti sebe od istine koju ne može prihvatiti.  U svakodneici uspostavljanja kontrole nad vlastitim životom koji joj izmiče, Mia zaboravlja ostaviti prostor za sinovu slobodu i njegove želje. Branko ne želi biti predmet sažaljenja niti simbol obiteljske tragedije, on naprosto želi živjeti punim plućima. Upravo je u toj sprezi odnosa majke i sina skrivena najveća emotivna snaga Martinićeva teksta. Majka i sin neprestano pokušavaju doprijeti jedno do drugoga, ali govore različitim jezicima ljubavi. Ona vjeruje da ga štiti, a on osjeća da ga time sputava. Brankove riječi „Polako, mama. Polako ćemo” za mene su emocionalno središte ove priče. U njima nema optužbe, nema patetike, postoji samo nježna ponuda da zajedno nauče prihvatiti život kakav jest.

Redateljski koncept predstave polazi od ideje da složeni emotivni svijet ove drame smjestimo u što čišći i jednostavniji scenski prostor. Ne zanima me doslovna rekonstrukcija obiteljskog doma, nego prostor koji istodobno može biti kuća, sjećanje – prošlost i sadašnjost; prostor oslobođen suvišnih predmeta, u kojem ljudska prisutnost, odnosi, pogledi i tišine postaju najvažniji scenski događaji.

Važna vizualna inspiracija predstave su crno-bijele obiteljske fotografije. Svaka obitelj ima svoje fotografije koje čuvaju ono što vrijeme nemilosrdno odnosi. Fotografije u ovom konceptu nisu samo nostalgični prizori prošlosti nego poticaj za suočavanje s uspomenama. Posebno mjesto u toj temi pripada baki Ani. Njezina bolest postupno briše granice između stvarnosti i sjećanja. Ona zaboravlja ljude, događaje, godine zajedničkog života, ali istodobno stvara i vlastite uspomene, ljepše i važnije od onih koje je uistinu proživjela. U njezinu izmišljenom ljubavniku Viktoru postoji čežnja za ljubavlju kakvu je željela imati. Ana nas suočava s pitanjem koliko našeg identiteta postoji upravo u našim sjećanjima. Ako zaboravimo vlastiti život, jesmo li ga izgubili? Anin odlazak najradikalniji je izraz te prolaznosti. Ona na neki način počinje odlaziti mnogo prije same smrti. Nestaje iz vlastitih uspomena, iz zajedničke prošlosti koju obitelj još uvijek pamti, ali ona više ne može. Anina prisutnost istodobno je nježna, duhovita, bolna i uznemirujuća. Ona nas podsjeća da gubitak nije uvijek događaj. Ponekad nekoga gubimo polako, dan za danom, dok još uvijek sjedi, govori i diše pokraj nas.

U završnoj slici predstave mlađa generacija ostaje sama. Život se nastavlja, otvara se novi prostor slobode, nova mogućnost bliskosti. Branko pleše sa Sarom u svojim kolicima. Ne možemo pobijediti bolest, zaustaviti vrijeme ili nadvladati smrt, ali možemo naučiti kako živjeti s činjenicom da ništa od toga ne možemo. Kako naučiti prihvatiti promjenu, kako sačuvati ljubav čak i kada ona više ne izgleda onako kako smo je zamišljali? Kako se pomiriti s odlascima onih koje volimo, a da pritom ne prestanemo voljeti one koji ostaju? Jer na kraju, od svih naših pokušaja da nešto zadržimo, možda je najvažnije naučiti pustiti.

Paolo Tišljarić

---

KOLIKO JE KORAKA POTREBNO ZA SRETAN ŽIVOT?

Internetske stranice koje listamo u dokolici nerijetko nas opominju o broju koraka u danu koji valja svladati da bismo održali zdravlje. Pitanje još nije riješeno, i nije jasno je li deset tisuća koraka dovoljno za zdrav, i što je još važnije, sretan život. A svi želimo biti sretni, nasmiješeni i zdravi, rado govorimo da nam je baš onako kako smo željeli da nam bude, i da je tjelovježba najvažnija aktivnost u danu koju – tijekom svog dnevnog vremena izuzetog iz profesionalnog područja – činimo samo za sebe (a ne za djecu, ženu, muža, roditelje…i sve druge kolateralno povezane osobe koje nas trebaju žive i zdrave da bismo izgradili bolji svijet). Ali što s onima koji ne mogu napraviti korake, i kojima nisu potrebne ni cipele ni tenisice, koji ne mogu hodati i koji se neizostavno moraju voziti ali ne u automobilima? Dapače, takve „šetnje“ koje se izvode u invalidskim kolicima, možda su i sadržajnije i bogatije od defiliranja atraktivnim gradskim rutama u pretjerano luksuznoj šetačkoj opremi, a sigurno su bogatije uvidima ne samo u osobne živote slabije pokretnih osoba nego i u živote njihovih najbližih.

O tome i jest riječ u drami Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda: osim Branka, mladića koji se zbog bolesti kreće u invalidskim kolicima, a uz to baš slavi i dvadeset i peti rođendan, svi su članovi obitelji na ovaj ili na onaj način uznemireniji od njega – majka Mia, otac Robert, sestra Doris, baka Ana, djed Oliver, njegova teta Rita i njezin muž Mihael, zatim Sara, prijateljica Doris i Branka, i Tin, prijatelj Brankove sestre Doris. Međutim, zanimljivo je što je na popisu deset dramskih likova prva po redu Brankova majka Mia (a ne Branko), tako da dramski tekst pozornost usmjerava na, uvjetno rečeno, „sporedni ženski lik“, još jedan od takvih – prikriveno glavnih – u Martinićevu opusu, nalik Mirjani (Drama o Mirjani i ovima oko nje). Time Martinić suptilno, obazrivo, bez velike geste i bez ikakve patetike, osvjetljava Branku bliske osobe i u dramskim prizorima prikazuje kako se one nose s Brankovom invalidnošću. U ovom dramskom tekstu Branko dva puta izgovori „Ništa nisam rekao!“ (a majka, baka, sestra, teta, prijateljica govore li, govore, bez kraja i konca) i čini se da se on sa svojom nevoljom nosi i učinkovitije i mudrije od svojih bližnjih.

Dementna baka Ana mora hodati po preporuci liječnika, Mia hoda dok kupuje namirnice, Oliver i Mihael odlaze u šetnju, Doris se sprema prohodati s novim dečkom… Drugo uporište dramskog teksta može se pročitati i u didaskalijama koje napominju da je teško procijeniti Mijinu i Aninu dob i raspoznati tko je majka a tko kći, i to baš na Brankov rođendan. Nitko nije posebno raspoložen za proslavu, pa ni Branko. On je svjestan da nikad više neće moći hodati, a majka to ne može prihvatiti, ona sebe i ostale želi uvjeriti da „još malo moraju ozdraviti od Brankove bolesti“ pa će sve biti dobro. Dapače, ona tvrdi da njezin sin ne hoda nego se vozi. U tome i jest ključ tumačenja Martinićeva dramskog teksta: premda je formalno u središtu Brankova bolest, karakterizacija likova i dramske situacije ukazuju na različite oblike patnje kojima su izloženi ovi oko njega, ponajprije Mia i Ana.

Drama Ivora Martinića Moj sin samo malo sporije hoda jedan je od izvrsnih dramskih tekstova autora čija se djela izvode i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Riječ je o slojevitom, značenjima bogatom, duhovitom, stilski dotjeranom i svakodnevici bliskom dramskom tekstu u kojemu se pojavljuju uvjerljivi, dramaturški pomno osmišljeni i suptilno karakterizirani dramski likovi pa nije nejasno zašto ih vole i glumci i redatelji i gledatelji. Brojne su duhovite i pronicljive misli koje Martinić dodjeljuje svojim likovima, a koje ukazuju na neodgovarajuće osobne odnose i nukaju na promišljanje. Praizvedena 2011. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Janusza Kice, ova je drama aktualna i petnaest godina poslije. U međuvremenu je na razini društva u cjelini pojačan govor o osobama s invalidnošću, počevši od osiguravanja pristupnih rampi u javne ustanove, preko javnih rasprava pa sve do znanstvenih skupova koji multidisciplinarnim pristupom nastoje istražiti položaj invalidnih osoba u različitim područjima društvenog života. Martinić svojim dramskim tekstom kao da odvraća kako valja promisliti te suosjećati ne samo s invalidima nego i s onima koji o invalidima vode brigu. Što je još važnije, valja imati na umu i sarkastičnu Brankovu rečenicu kako bolje hoda kad je manje ljudi oko njega. Zato dramski tekst postavlja temeljno pitanje tko je od nas zdrav a tko bolestan.

Neovisno o broju dnevno učinjenih koraka, ili zamaha na kotačima invalidskih kolica, čini se da je važnije zaljubiti se. „Samo da se zaljubimo!“, više puta ponavlja baka. Možda ona i nije dementna, možda smo ludi svi mi „normalni“ koji hodamo, trčimo, a ne znamo ni kamo, ni s kim, ni za čim – ni radi čega.

Lucija Ljubić

---

U predstavi se koristi autorska glazba u obradi Žarka Dragojevića: Nisi više moja bol (Z. Stipišić), Mona Lisa (J. Livingston/R. Evans/N. Riddle/N.K. Cole), Agnus Dei (S. Barber/Accentus/L. Eqilbey), Willow, Willow (M.Mikulin/W. Shakespeare) i Linda Mimosa (G.P. Ibáñez/T. Chantre/C. Evora).