Kažemo li da je Ivo Vojnović ekselentni predstavnik epohe moderne u hrvatskoj dramskoj književnosti, znači da smo na dragocjenom izvoru spoznaje o piscu čiji su likovi rezultat introspektivne struje svijesti koja se u različitim omjerma i odnosima kao poticaju radnje, iskazuju u slojevima i rasponu kakvoće, od psiholoških zakonomjernosti do socijalnih značajki društvene grupe kojoj pripadaju, i čija obilježja nose kao osobiti zaštitni znak u mišljenju, stavu i izričaju, kao koordinatama ugođaja kojim se ilustrira društvo, njegovi predstavnici i vrijeme drevnoga Dubrovnika s dinamikom njegovih mijena. “Maškaratama ispod kuplja” (1922.) Vojnović se, gotovo poslije dvadeset godina,vraća tematici rodnoga grada, pa svoju dubrovačku trilogiju, pretvara u tetralogiju. No, ponovno zaokupljen propadanjem vlastele, u ovoj drami sentimentalno – poetskih ugođaja i suzvučja protivnosti, koja je protkana opsežnim proznim komentarima i didaskalijama, usredotočuje svoje zanimanje na humanizaciju odnosa vlastele prema puku, tj. prema vlastitim službenicama.

U predstavi se koriste kostimi i narodne nošnje iz fundusa Kazališta Marina Držića, Dubrovačkih ljetnih igara i Folklornog ansambla Linđo. Dijelove kostima iz fundusa oblikovali su: Doris Kristić, Diana Kosec-Bourek, Ika Škomrlj, Leo Kulaš i Danica Dedijer.

U predstavi se koristi glazba: ulomak iz opere Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija, ulomak iz opere Traviata Giuseppea Verdia, tradicionalna poskočica Linđo, Himna svetog Vlaha Rade degl’ Ivellia prema tekstu Vinka Vilića i ulomak iz Mise Svetog Vlaha Vicka Dragojevića.

Posebna zahvala modnoj dizajnerici Matiji Vujici koja je iz svog ateljea posudila ženske kostime za “prolog” predstave.