Logorilijada

I. Jakovljević & D. Kiš

Logorilijada“ je predstava prema memoarskoj prozi Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi” i zbirci pjesama “Lirika nevremena” te motivima “Grobnice za Borisa Davidoviča” Danila Kiša o pjesniku kojega je povijesni kovitlac podignuo u strašnu oluju, odnosno u dramaturšku centrifugu s epicentrom u njegovoj glavi.

U narativnom smislu sve počiva u dva sloja, komunističkom zatvoru iz 1948. u kojemu se Ilija svjedoči o zbivanjima u ustaškom logoru iz 1942. I dok je „krimen“ zbog koga je završio u Staroj Gradiški jasno ocrtan, jer je utemeljen na Jakovljevićevim dnevničkim zapisima, onaj u komunističkom zatvoru se tek naslućuje. Sudbina pjesnika u totalitarnim režimima, odnosno književnik koji se nije htio odreći vlastitih političkih i moralnih uvjerenja, smjestili su ga između ustaškog noža i komunističkog čekića. Ako pjesnici možda jedini i mogu pisati povijest, onda se od povijesne oluje i ratne katastrofe mogu braniti na jedini mogući način – pisanjem: pjesama, pretočenih u „Liriku nevremena“ ili proznih memoarskih zapisa ukoričenih tek krajem 20. stoljeća u „Konclogor na Savi“ (1999).

Kišova antologijska pripovijest ovdje je data samo kao aluzivna matrica jednog staljinističkog mehanizma isljeđivanja. Naš Fedjukin poprima obličje Isljednika, koji kroz ispitivanja pokušava kompromitirati Ilijin patnički put, i diskreditirati ga kao revolucionara, ali i kao čovjeka, transformirajući se na kraju u Mefistofelesa, u, frojdovski kazano, slugu Ida ili Gospodara Tame, koji nam kao jedino rješenje nudi ništavilo i propast.

Na vizualnom planu „Logorilijada“ promovira estetiku ružnog, gdje je sva moralna izopačenost jednog vremena pronašla odgovarajući ekvivalent u grotesknom kostimu. (…) Živeći na prostorima na kojima nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira, jedina konstanta je sukob. Mogu li se u takvom društvu, zarobljenom na rubu novih sukoba, otvorene rane liječiti podsjećanjem na uzničke dane jednog intelektualca od prije sedamdesetak godina?

“Logorilijada“ ne upada u zamku bilo kakvog izjednačavanja dva totalitarizma, dvije rak rane na tkivu prošloga stoljeća koje očito još nije završilo, jer to teatar niti treba niti smije raditi. On se bavi Individuom, nesretnikom koga je tamničko iskustvo i njegova prozno-poetska destilacija uzdiglo na pijedestal žrtve. A on je samo htio da ga se pusti na miru! (D. Komadina)

Skip to content