Kazališna predstava Kuća je velika, ne može se ona nosit autora Dorotee Šušak i Romana Nikolića te u režiji Romana Nikolića, nastala je u produkciji Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Poetski naslov u svojoj esenciji otkriva izvedbeni odnos spram emocionalnog zavežljaja koji u sebi nosi i skriva memoriju, sjećanja, obrise naših povijesti i djetinjstva u Gradu, ali i uopće.
Zaborav i demencija čovjeku su neotuđive pojave čije posljedice s razlogom zaokupljaju kako pojedinca, tako i obitelji, ali i cijela društva. Zaborav je dio ljudske fiziologije, patofiziologije, psihologije, naravi, ali i odluke. Zaborav gotovo da omogućuje pamćenje, baš kao što i tuga omogućuje sreću, samim time što supostoji kao njezin antonim koji je omeđuje. Naša su sjećanja fragilna. Ponekad ih nesvjesno dopisujemo ili korigiramo te iskrivljeno pamtimo. Ponekad ih potiskujemo i time se čuvamo. Ponekad ih naprosto zaboravljamo kao prirodan proces starenja, a nerijetko sjećanja iščeznu u stanjima neuroloških ali i nekih drugih oboljenja, kad se naš memorijski korpus posve dekonstruira sve do mjere onemogućavanja dnevnog funkcioniranja. U tim trenutcima nudi nam se spoznaja: čovjek jest svoje sjećanje. Bez njega i naš identitet gubi obrise. No, čak i u tom stanju, ljudska potreba za bliskošću, dodirom ili zvukom ne jenjava. To su naše potrebe dokle god dišemo. Upravo slojevitost i neumitnost zaboravljanja, kako onog individualnog, tako i onog kolektivnog, čini sidrište ove predstave.
Dubrovnik u ovom komadu nije tek izvedbena kulisa ili fakt konteksta, već živi organizam i suputnik sjećanja, pamćenja, ali i zaborava. Kroz njegove se transgeneracijske simbole – večernji ples u Excelsioru, gradski tramvaj, zvuk zvonika Mara i Bara, žubor vode i glas čiopa – konstruiraju slike svakodnevice koje su u međuvremenu transformirane pod pritiskom turističke eksploatacije. Konstrukcija, rekonstrukcija i dekonstrukcija identitetskih simbola, njihovo zaboravljanje i ponovno uspostavljanje, jedna su od tema ove predstave. Grad, upravo kao i čovjek, nosi svoje brazde i ožiljke, šupljine i pukotine u kojima se skrivaju i istina i rana i obraz i laž. Kuća je velika, ne može se ona nosit promatra Dubrovnik kao živi arhiv u kojem se prošlost neprestano briše i ponovno upisuje ostavljajući zauvijek otvoreno pitanje što ostaje kad sjećanja izblijede? Jesu li naše praznine jednako vitalne, kao i naše punine?
Poetski i estetski obrisi ove predstave donose dramaturški vispren, postdramski pogled na autentičnost izvođača i autora kao nositelja neotuđive individualnosti i osobne povijesti koja se izvedbeno nadograđuje, umjesto da tek supstituira ili transkribira sadašnjošću zauzetog lica.
Kuća je velika, ne može se ona nosit predstava je o jednoj ženi čija sjećanja blijede zbog demencije. O jednom sinu koji brine i preko ruba izdržljivosti. O jednoj snahi koja ostaje. O jednoj prijateljici koja se oprašta. O obitelji koja svjedoči ljubav, čak i onda kada je bolnost njezina najistaknutija dimenzija. O jednoj povijesti i jednom Gradu koji u sebi skriva i ljubavi i tuge, i krhkost i snagu, i fragilnost i trajnost sjećanja.
Dorotea Šušak i Romano Nikolić
***
Maštao sam
o tome kakav
bi suprug bio da
nisam ostao.
Bismo li ona i ja
danas možda bili bolji?
Bismo li se voljeli slobodnije?
Bih li ja bio sretniji ujutro
kad se pogledam u ogledalo?
Maštam o tome
bih li vjerovao
u ovaj život više?
Bih li se bavio
nekim drugim poslom?
Bih li držao do
svog tijela ili duše
ponešto odlučnije?
Pitam se,
bismo li ona i ja
imali djecu?
Bi li ti imala unuke?
Bih li ja, mama,
umjesto tebi,
njoj ili njemu
prematao pelene?
Nudio dohranu
u kašicama?
Masirao trbuh
i usnu šupljinu
prstom zamotanim u gazu
da manje bole zubi
koji niču
umjesto onih koji
ispadaju?
–
Sjećaš li se kako si me znala
podići u svoje ruke
pa visoko, visoko u zrak.
Meni se činilo kao da
diram zvijezde.
Svaki put kad bi me spustila,
bio sam za glavu
viši.
–
Nisam otišao,
tu sam.
I to je jedna
od najvrjednijih stvari
koje sam učinio.
–
Kuća je velika, ne može se ona nosit
— all rights reserved





























