Djetinjstvo je nezaboravna pustolovina. To je vrijeme razigrane mašte u kojem i dobro poznata dječja soba lako postane uzbudljivo mjesto puno tajni. A što tek onda djetetu sprema prvi samostalni izlazak u svijet?

Upravo o prvom napuštanju sigurnih zidova vlastitog doma govori drama Kako je Tonkica kupovala kruh. Napustiti prvi put sigurnost stana i upustiti se u samostalnu pustolovinu kupovanja kruha u nepoznatom svijetu san je, ili noćna mora, svakog djeteta. Tonkica je izišla u svijet i po prvi put se susrela s nečim u čemu više ne postoji brižno roditeljsko pokroviteljstvo. Taj svijet krije i dobre i loše stvari, prijatelje i neprijatelje, uzbuđenja i strahove, ali je nužan u inicijaciji djeteta i svi smo ga, ovako ili onako, prošli.

To prvo iskustvo u kojem svijet bajke zamjenjujemo svijetom realnosti, koja će nas kasnije pratiti u životu, ključni je formativni trenutak odrastanja. Puno je djece, rekli su mi kasnije njihovi roditelji, nakon što su gledali praizvedbu Tonkice u zagrebačkoj Maloj sceni prije sedam godina poželjelo samo izaći u svijet, simbolički ili stvarno kupiti kruh. Predstava ih je potaknula na to. Ta su djeca danas već tinejdžeri, i sigurno pamte svoje prvo iskustvo. Ne sumnjam da su ga zapamtili i njihovi roditelji.

Nisam ni danas, nakon tri desetljeća života u kazalištu, sasvim siguran koja je funkcija scenske umjetnosti u čovjekovom životu, ali mi je jasno da predstava Kako je Tonkica kupovala kruh svoju funkciju u životu malih ljudi koji su je gledali ima. Pa ako i ova dubrovačka izvedba ohrabri neko dijete da izađe u nepoznati vanjski svijet, da se isproba u njemu, onda je ona ispunila svoju svrhu. Jer, ako je mogla Tonkica, zašto ne bismo i mi po prvi put isprobali kakvu pustolovinu za nas sprema stvarni život? (J. Boko)