Glumci se večeras penju na pozornicu i govore divne Milanove stihove, koji, siguran sam, prave ljubitelje poezije neće i ne mogu ostaviti ravnodušnima. A što se tiče proslave Milanovih obljetnica, vjerujem da će i zato doći vrijeme, prije ili kasnije. 

Doći će i dan kad će djeca u školama čitati poeziju velikoga dubrovačkoga pjesnika Milana Milišića pa rodio se taj dan i za tristo godina. Milanov prijatelj Marin Držić čekao je taj trenutak gotovo pet stoljeća. I dočekao. Nama, ljudima od teatra, vrijeme je strašno važno; mi smo poslenici krhkoga života i neumitne prolaznosti – veliki pjesnici poput Držića, Gundulića ili Milišića uvijek pripadaju budućnosti…

Poema Kad je Bog stvarao Dubrovnik Milana Milišića, sve od trenutka kad se pojavila – izdana je posthumno, kao i mnogi drugi Milanovi radovi  – nadaje mi se kao trajan izvor nadahnuća, remek-djelo i jedan od blistavih vrhunaca višestoljetne dubrovačke poezije.  Nisam kritičar i ne želim analitički obrazlagati po čemu je i zašto ova poema ne samo suma Milanove lirike, nego i sažetak svega onoga što je najbolje u pogledu pjesničkoga mišljenja kakvo je moglo nastati samo u Gradu podno Srđa, od Šiška i Džore, preko Držića, Gundulića i Bunića pa sve do naših dana. Sav napor moje dramatizacije išao je u tom pravcu, da to pokaže i scenski obrazloži, da omogući divnim Milanovim stihovima da zažive i na kazališnoj sceni.

Prizori što sam ih razvijao oko Milanove poeme htjeli bi slijediti izvanjsku dinamiku i kritičku misao njegova lirskog sprezanja života ovoga Grada s jedne i onu nježnu, unutarnju skladnost njegova pjevanja s druge strane.  Trudan posao za dramaturga, a prava radost za štovatelja pjesništva Milana Milišića. Koliko sam se udaljio od moćne riječi originala i jesu li bar neke Milanove  pjesničke žice zatitrale i u ovoj dramatizacji – prosudite vi sami! (M. Sršen)