Hasanaginica

M. Ogrizović

Draga publiko, ovo nije predstava koja pokušava rekonstruirati život tih ljudi u to vrijeme na tom području. Vjerujte mi ovo nije predstava samo o muslimanima u dalmatinskoj Zagori u 17. stoljeću. Zato, na primjer, u nekim scenama žene nose hiđab ili burku iako taj običaj ne spada u folklorno naslijeđe tih krajeva. 

Volim kada doseg neke priče seže što šire na našem planetu i zato smo, moj autorski tim i ja, oblikujući likovni i semantički izgled ove predstave bili inspirirani cjelokupnom islamskom kulturom i bošnjačkog i turskog i arapskog svijeta te njezinim utjecajem na nas i na našu „mahalu“. Između ostalog, htjeli smo u polazišnu točnu za pričanje ove priče obuhvatiti čak i predra- sude prema islamskoj kulturi ne bismo li, naravno, inspirirali na prepoznavanje, razumijevanje, pomirdbu i suosjećanje.

Moj otac je iz podrijetlom iz jednog sela u Zagori oko Drniša. Došla mi je pod ruke zbirka prikupljenih predaja iz tog kraja koju je napisao jedan svećenik gdje piše da je prvi Lemo sa svoje desetoro dječice došao u to selo nakon što je ubio nekog nasilnog agu negdje u Bosni, baš u vrijeme kada nastaje priča o ‘Asanaginici. U tom sam kamenom pejsažu provodio praznike, sjedio uz vatru i slušao epske pjesme uz gusle o prohujalim vremenima pjevane na sličnom jeziku kao i u ovoj veličanstvenoj Ogrizovićevoj drami. Možda je i to usmjerilo moju maštu i ljubav prema pričama iz islamskog nasljeđa. Prije pet godina režirao sam Priče iz 1001 noći, evo sad sam se okušao u Hasanaginici, a čim se vratim u Zagreb čeka me nastavak proba za predstavu Harem koja nastaje po memoarima haremskih djevojaka iz Topkapi palače u Istanbulu. Sve te predstave bave se položajem žene u ovom svijetu u kojem centar formalne moći drži muškarac. Sve su te predstave moj intuitivni pokušaj da preko arhetipskih priča dođe- mo do zaboravljenih predjela duše gdje Bog strpljivo čeka da ga se sjetimo. S tom orjentalnom inspiracijom u jedrima te Rumijevim i Hafizovim pjesmama u džepu proputovao sam Tursku i Bliski istok te stekao divne prijatelje čije su gostoljubive energije utkane i u ovu predstavu.

Ovo je predstava o sevdahu ili ljubavi.

Hasanaga koji nakon jednog transcendentalnog, duhovnog iskustva na ratištu pokrene ovu priču i potjera Hasanaginicu iz svojih dvora i iz svoga roda, zapravo je jedan od najsuptilnijih tragača za apsolutnom ljubavi. A ona nije od ovoga svijeta.

Ljubav između muškarca i žene iz koje se rađa novi život nije apslolutna, ona je relativna i podliježe zakonima ma- terijalne prirode. Čak i najveća, veća od sunca, majčinska ljubav, ipak, ima svoje limite. Srce nam se kidalo na pro- bama za ovu predstavu kada divna Jasna Jukić glumi ženu koju odvajaju od kolijevke s njezinim sinom kojeg možda više nikad neće vidjeti… Ali vjera u veći plan i Boga koji zna što radi, daje čovjeku snage i utjehe da čak i takav gubitak preživi i korakne dalje u potragu za izvorom i ušćem ljubavi.

Vjerujem da svi plovimo rijekom koja teče prema vječnosti, znanju i blaženstvu.

U zanosu sam kada gledam glumce koji svoj fizički i duhovni instrument stavljaju u službu tog tijeka ne bi li potakli našu svijesnost.

I dok tražimo ono što ćemo sigurno naći najbolje je putovati uz rečenice poput ovih Ogrizovićevih gdje se najljepše vide sva lica tuge zbog ljubavi u odvojenosti.

Kako reče jedan moj prijatelj, ima Boga, a ime mu je Kakozakoga!

(I.L. Lemo)