*Koprudukcija Teatra Erato i Kazališta Marina Držića.

Redatelj opsjednut filantropijom

Nije slučajno da sam po drugi put odlučio udahnuti scenski život nekom tekstu Christophera Hamptona. Prije svega da bih riješio neke osobne dileme, a zatim potaknuo gledatelje na suočenje s istinom. I jasno, da im pružim trenutke užitka u kazališnom činu. Nedavno, pitanje svrhe naših života u Marai/Hamptonovoj drami Kad svijeće dogore, probudilo je i moju kreativnu strast. Danas Filantropom, čovjekom koji voli ljude, Hampton se suprotstavlja Molièreovom Mizantropu, čovjeku koji sumnja i mrzi čitav svijet. Na kraju, zajedničko im je da su obojica gubitnici. Ipak, u Filantropu Hampton je duhovitiji i analitički okrutniji: „Temeljna crta moje naravi jest strepnja da neću ugoditi ljudima i učiniti što oni žele…“, kaže Filantrop, a nesuđena supruga odgovara – „Ti zapravo ne voliš ljude, nego ih se plašiš.“

Filantropija, njezini korijeni i njezine granice, opsjedaju me oduvijek. Potom dilema, je li u temeljima filantropije ljubav ili kukavičluk? Je li dobar čovjek naivni idiot, a skeptik inteligentni realist? „Lakše je voljeti ljude, ako si svjestan da oni umiru…“ – kaže Hamptonov protagonist. Za mene je to centralna tema buržujske ili građanske komedije, u kojem je ovaj predznak pitanje osobnog tumačenja. A i predznak komedija, također je upitan. Jer, u tom izoliranom svijetu ljubavnih prijevara, prijateljskih izdaja, duhovitih situacija, lepršavih dijaloga i karakternih profila, komedija se pretvara u gorku životnu dramu. Hampton osjeća nemoć glavnoga junaka da se suprotstavi vlastitoj prirodi, pa ublažava njegove patnje humornim krajem. Pisac evidentno pokazuje simpatije i razumijevanje za naše slabosti, jer one su dio ljudske prirode. Biti filantrop nije ni tragično, ni komično stanje. Jednostavno, to je činjenica.

Redatelj, kazališni ili filmski – jer izvor inspiracije je uvijek isti – iščitava hrpu kazališnih tekstova i scenarija s osjećajem izbornika. Taj osjećaj u meni budi dilemu: bira li redatelj tekst ili tekst pronalazi redatelja? Spadam li ja u odabranu i privilegiranu grupu hamptonovsko-čehovljanskih redatelja, koji drže da je najbolja predstava ona u kojoj ne primjećujemo redateljske intervencije? Kreator koji ne teži egzibicionizmu, a poštuje piščevu riječ i glumčevu osobnost. Kormilar koji neprimjetno, ali inventivno plasira vlastitu kreativnost, lutajući izazovnim labirintom dramskog zapleta. Poštujem konceptualni pristup, fizički egzibicionizam, sklonost bulevarskoj komediji pa čak i intervencije u piščeve riječi, ako ih provodi nadarena osoba. Ali to nije moj redateljski put i samo molim, da se to ne tumači kao proglas ili artistički pamflet. Jer definitivno mjerilo jest, ne podcjenjujući publiku, kreativnost svih autora jedne kazališne predstave.

Trudili smo se da ne iznevjerimo Hamptonovog Filantropa, da njegove ideje primimo kao svoje i da ih opravdano prenesemo u naše okružje. Međusobni odnosi i karakteri protagonista žive pored nas, prepoznajemo ih, kao i donekle izoliranu i privilegiranu sredinu u kojoj se kreću. „Zamislite teatar kao stvarnost“ – kaže Hamptonov i naš protagonist. Zaplet je prepoznatljiv, dijalozi lepršavi, pritajeno duhoviti, ali i zahtjevni, jer skrivaju pravu dramu koja tinja pod površnošću komediografskog zapleta. Individualni promašaji, nerealizirani životi i gorka samoća. Zahtjevan zadatak za senzibilnog gledaoca.

I na kraju ovog skromnog uvoda, ističem veliki kazališni užitak u radu s predanim kolektivom Kazališta Marina Držića, uvećanim za glumačke goste. To je povod za izjavu:

Priznajem, unatoč ponekom životnom razočaranju, ja ostajem nepopravljivi filantrop.

Branko Ivanda

Riječ dramaturga

Christopher Hampton (r. 1946.) piše Filantropa kao svoju treću dramu, kad mu je bilo tek 23 godine. Praizvedba teksta 1970. u Londonu postaje kazališni događaj potvrđen nagradom kazališnih kritičara za najbolji tekst. Filantrop se nakon londonskog uspjeha postavlja i na Broadwayu, i od tada neprestano vraća na britanske i svjetske pozornice.

Što ovaj dramski tekst čini zanimljivim čitavih pola stoljeća? Hampton je sam jednostavno definirao svoju dramu kao „buržoasku komediju“, iako tekst ponire u puno šire i složenije društvene nijanse. Autor ga je zamislio kao inverziju Molièreova Mizantropa, pa je i sam naslov anagram naslova slavne francuske komedije (Le Misanthrope – The Philantrophist), koji otvara prostor igri glavnog lika s anagramima kroz cijeli tekst. Izrastao na bogatoj tradiciji britanske komedije i konverzacijske drame, briljantnih, duhovitih dijaloga Oscara Wildea, George Bernarda Shawa i Noëla Cowarda (spomenimo samo najveće), Filantrop je raskošna jezična parada ispod čije elegantne i otmjene vrckavosti se krije autorova nemilosrdna kritika britanske akademske elite. Njegovi su likovi pripadnici intelektualne više-srednje klase kapitalističkog društva, potpuno odvojeni od svijeta koji ih okružuje, samoizolirani u svojim bjelokosnim kulama. Opsesivno su predani vlastitim blaziranim interesima, bilo da je u pitanju filologija, umjetnička slava, akademski ugled, novac ili seks. Posve nezainteresirani za događaje i ljude izvan njihovih salonskih i kabinetskih otoka, jedva primjećuju da su u terorističkom napadu ubijeni premijer i pola vlade. Smrt jednog mladića pred njihovim očima tek cinično komentiraju kao stanovitu nelagodu i stvar lošeg književnog ukusa. Glavni lik je radikalna suprotnost Molièreova Alcestea, iako je podjednako izoliran od vanjskog svijeta i stvarnosti koliko i samozadovoljni francuski dvorjani 17. stoljeća. Filip je nesposoban za mizantropiju. Njegova opsesija da usreći sve oko sebe, da za svakoga nađe ljubaznu riječ i zgodan, duhovit anagram, odraz je istinskog nedostatka vrijednosnih sudova. Potpuna nesposobnost da bilo koga uvrijedi zapravo je emocionalna praznina i nedostatak i najmanjeg traga empatije. Groteskno nesnalaženje u osnovnim međuljudskim odnosima tužna je slika čovjeka koji je uskraćen za mogućnost povezivanja i suosjećanja s drugim osobama. Upravo zbog toga njegova opsesivna filantropija izaziva pomutnje i razara posljedne ostatke ljudskosti u krugu oko njega. Ti likovi su i sami nestvarno neljudski, takvi kakvima su se sami stvorili u ispraznom okruženju pod staklenim zvonom. Njihove akademske privilegiranosti, malograđanske samozadovoljnosti i intelektualne pretencioznosti stvaraju idealnu pozornicu za Filipove parade apstraktnog i destruktivnog čovjekoljublja, u kojemu nema ni najmanje mjesta za stvarne ljude i bilo kakvu konkretnu akciju.

U vrijeme kad je Hampton pisao ovu nemilosrdnu kritiku jednoga posebnog sloja građanskog društva, bizarni događaji poput atentata na premijera i vladu, ili postojanje tajne organizacije koja napada i ubija određene pisce, bili su groteskna slika izmišljenog vanjskog svijeta. Desetljećima kasnije, nakon terorističkih napada na Westminster i atentata na Salmana Rushdiea, britanska kritika učitala im je i proročanske konotacije. U hrvatskom okruženju, i likovi i priča pronalaze danas svoje vrlo uvjerljive, životne i prepoznatljive likove, koje bi se lako moglo imenovati stvarnim imenima. U tom se prepoznavanju zrcali danas Hampton, kao što se u njegovoj inverziji zrcalio Molière.      

Darko Lukić

***

U PREDSTAVI SE KORISTI AUTORSKA GLAZBA:

Blue Suede Shoes (C. Perkins/S. Sholes/E.Presley)
Brasil (Cazuza/N. Romero/G. Israel/G. Costa)
Brandenburški koncert br. 2. (J.S. Bach)

Praizvedba Filantropa u Hrvatskoj, prva je koprodukcija Kazališta Marina Držića i Teatra Erato.