Predstava – koncert – performance o životu Patti Smith rezultat je istraživanja na dugoj liniji odnosa Umjetnik-Društvo. Patti nije samo prvoborac punkerske revolucije, simbol “drugačijeg” r’n’r-a. Patti je simbol borbe za čistu umjetnost.Od Rimbauda, Whitmana do Jima Morrisona, ona utjelovljuje sestru blisku po osjećaju, erudiciji i snazi.
Što znači danas utjeloviti njezin prevratnički opus? Voljeti sadašnost, revoluciju, snagu. Bježimo od konvencionalnosti u poeziju, smjelost, jednako pjesnički, muzički, snovito!
Predstava je dva puta izvođena na IN Music festivalu, selektirana je na IKS Festival u Splitu, gostovala je na festivalu “Braaams” u beogradskom Domu omladine, u Šibeniku u programu Tvrđave Barone, u Rijeci u Pogonu kulture te na još nizu gostovanja u Hrvatskoj.
Proglašena je najboljom predstavom po izboru publike portala Teatar hr. 2013. godine. Iste godine je i Kazalište Hotel Bulić proglašeno najboljim neovisnim kazalištem.
Pojava Patti Smith na njujorškoj umjetničkoj i glazbenoj sceni početkom 70-ih godina bila je toliko silovita, njezin uspon toliko brz i neočekivan, a utjecaj toliko snažan da je iz današnje perspektive teško procijeniti njezinu ulogu. S obzirom na inflaciju ljudi bez kojih bi teško bilo zamisliti neki pokret odnosno stilsko razdoblje nećemo devalvirati ulogu Patti Smith bajkama o standardima koje je ova rock ikona postavila bendovima i glazbi koja bez nje nikada ne bi vidjela svjetlo dana. Umjesto toga, treba tek reći: u baroknoj fazi rock muzike početka 70-ih, kada se nakon petnaestak godina eksperimenata i uspona rock ispuhao, a top liste se napunile teatralnim maniristima, pojava Patti Smith bila je tako čista i surova u svojoj izravnosti da je poprimila dramatične konture. Još i ovo: drama poetske iskrenosti među kulisama teatralnih dinosaura bila je i ostala ono što će je izdići iz mirijada raznih rock-ikona, koje su danas beznačajne.
Strast Patti Smith, vjera u sebe i vlastitu umjetnost, u ispravnost svog puta odbijalo je mnoge od ove samouvjerene i talentirane kompilatorice, ali baš je to ono ključno u njezinom djelu. Upravo ju je ikonoklazam odvajao od profetičke laži i svega onoga što su drugi učitavali u njezin lik i djelo. Autobiografskom knjigom “Tek djeca” izbrisala je posljednje stereotipe o mesijanskoj ulozi pjesnika i umjetnika u društvu kojem do pjesnika i umjetnika nije stalo.
Predstava nastala iz teksta Jelene Svilar i Morane Foretić prati genezu umjetnika, rast kreacije iz duha vremena. Galerija likova izmjenjuje se kao fascinantan ringišpil, kalidoskopski umjetnički svijet u kojem se susreću Robert Mapplethorpe, Sam Shepard, Andy Warhol, Jimi Hendrix, Janis Joplin…umjetnici – tek djeca. Oni možda nisu važni, ali ono što je izraslo iz njih jest. A to je ekspresija, nastup, glazba kao poslanje i kao sredstvo komunikacije s publikom. ‘Kroz nastup ulazim u takvo stanje u kojem se moj mozak čini oslobođenim, odlazi i leti dok kapljice cerebrospinalnog likvora ostavljaju trag poput rose. Mozak je onda prosviran zrakama svjetla, te se nadima sve više i više do veličine Empire State Buildinga – i ako mogu razviti komunikaciju s publikom, s grupom ljudi, dok je moj mozak toliko ogroman i prijemčiv, zamislite samo energiju i inteligenciju i sve stvari koje mogu tada preuzeti od njih.’