Carevo novo ruho vrlo je posebna i originalna priča. Prvi put je zapisana u jednoj španjolskoj zbirci iz 14. stoljeća, ali nije stekla osobitu popularnost dok ju, u njemačkom prijevodu, nije pročitao i kasnije preradio Hans Christian Andersen. Ova bajka tako postaje idealan okvir za svaku vrst kritičkog propitivanja društvenih vrijednosti. Nije se slučajno rečenica „Car je gol“ zadržala u jeziku kao svojevrsna poslovica, to je sintagma kojom rasrinkavamo nekakav lažni sustav, ona bez suvišnih objašnjenja sažima čitavo mišljenje o nekoj osobi ili stvari. Tako i priča podnosi razne, uvijek dobro poantirane adaptacije.

Zahvaljujući svom univerzalnom kodu može se obraćati djeci i odraslima, jer na svakoj razini postoji prepoznavanje – djecu će zabavljati ono da se i neki car ponaša naivnije od djeteta, dok će se odrasli (svjesni svakodnevnih kompromisa) nasmijati uz nešto gorčine. Carevo novo ruho danas svoju univerzalnost produbljuje s jednom specifičnošću našeg vremena – rastućem potrošačkom fenomenu. Ucijenjeni smo marketingom, stiješnjeni reklamama, živimo u svijetu koji polazi od vanjštine. Sve je „image“ i sve se može kupiti – svakodnevnim odlukama u trgovini kupujemo sigurnost i samopouzdanje. Nagovor na kupnju sve je sofisticiraniji i sve su učinkovitiji mehanizmi laži – reklame. Dramaturški postupak adaptacije priče kreće iz tog kuta – sve moćnijeg medijskog utjecaja, te relativizira jedan naizgled apsolutni sustav i propituje – kolika je cijena gluposti? Od tog pitanja ne treba bježati, već se time suočiti i samom predstavom, valja odgovarati bez stroge pedagogije i bez prisile postaviti neku etičku vertikalu – to je barem u kazalištu moguće. Ovakvo čitanje karakterizira i stalna promjena kuta gledanja, priča putuje od lica do lica, vodi publiku u potragu za vlastitom, u instant rješenjima često izgubljenom perspektivom. Do mjesta u kojemu je svatko neponovljivo poseban i na kojemu svatko smije i zna kada treba povikati: Car je gol! – A. Tonković

****

Program se realizira uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije u partnerstvu s Kazalištem Marina Držića.

Zahvale: Jelka Grljević (majstor krojač), Anamarija Obradović (slikarica), Dragan Pantović (tehničar tona), tehnička služba KMD-a.