Roman „Blizanke“ doživio je veliki uspjeh diljem svijeta i preveden je na mnoge svjetske jezike, a postao je još i poznatiji kada je po njemu snimljen nezaobilazni film “Zamka za roditelje”. Autorica teksta za predstavu na Velikoj sceni KMD-a je Nikolina Rafaj.

Ljetni izviđački kamp prije svega želi naučiti „izviđačice u nastanku“ kako biti samostalne i snalažljive u svakoj očekivanoj prilici i neočekivanoj neprilici – upravo  to geslo postaje misao vodilja djevojčicama Loti i Lujzi koje se nenadano susreću u kampu i otkrivaju kako su sestre. Početak je to vrlo napete priče, još većeg prijateljstva i nemjerljive ljubavi dviju razdvojenih sestra, koja se dodatno zapetljava u trenutku odluke djevojčica da zamijene uloge. Za svoje godine suviše ozbiljna Lota, koja je živjela s majkom, odlazi ocu, a Lujza, vječno raščupane kose, dolazi majci. Djevojčice koje su mislile kako će im spavanje pod zvjezdanim nebom biti najzanimljiviji dio ljeta, nađu se pred pustolovinom većom nego što su to mogle sanjati. Ulazak u njima potpuno nove, nepoznate svjetove, zahtijeva od djevojčica ispunjavanje teških zadataka kako bi održale svoje paravane – pojesti pet palačinka odjednom, naučiti kuhati u jednom danu, imati neuredan ormar i lakirati nokte u rozo! Sve zadatke djevojčice će vješto prebroditi kako bi pokušale saznati odgovore na pitanja „Zašto su se roditelji uopće rastali?“, „Kako su uspjeli tajiti činjenicu da su dvije?“ i najvažnije „Na koji način mogu ponovno postati obitelj?“. Koliko god različite bile, baš kao i obitelji u kojima su odrastale, djevojčicama jedna stvar ostaje uvijek zajednička, sestrinska ljubav kojoj ništa i nitko ne može stati na put.

U prvom planu postavljena je dječja domišljatost i snalažljivost koje uvijek nadmudre onu roditeljsku, iz razloga što odrasli svijet tako često nepravedno zaboravi na najmoćnije od svih oružja – maštu. Mašta je ta koja uz malo hrabrosti, puno smijeha i porcije odlučnosti, ostvaruje svaki plan, koliko god se on na početku činio nemogućim. 

Zašto nam nikad nisu rekli… sve! Meni za tebe, tebi za mene.

Pokazat ćemo mi već njima što mislimo o tome.

To ne smijemo! Pa ipak smo mi samo djeca.

Samo djeca?

(Nikolina Rafaj)