Kad je riječ o kazališnom stvaralaštvu, poli­tička i socijalna stvarnost s ratovima, teroristič­kim akcijama, nasiljem i vandalizmom pred­stavlja neiscrpno izvorište ideja. Pero kazališ­nog pisca bilježi poput seizmografa svaki drhtaj ljudske duše, svaku moralno-etičku vibraciju, svaku nedoumicu. Tekst Luka Paljetka Bastion predstavlja vrisak jednog dubljeg JA.

Jacques Derrida piše o tom dubljem ja: „Ako moja riječ nije moj dah, ako slovo na papiru nije moja riječ, to je zbog toga što se moj dah s vremenom odijelio od mog tijela, što je moje tijelo prestalo biti moja gesta, a moja gesta više nije moj život“. Tim riječima u potpunosti opi­suje junake Bastiona, koji se kreću između realnog i nerealnog, svjesnog i nesvjesnog. Žongliraju u svijetu granica temeljenom na spolnosti i borbi za preživljavanje. Svojim nas tekstom Paljetak uvlači u jedan prestravljeni,izgubljeni svijet u kojem nitko ne postoji ni za koga. U jednom takvom svijetu u kojem nemaBoga, sve je dopušteno i ništa nije nemoguće.

Glavni junak Paljetkova djela sukobljava se svlastitim JA, a u tom mu sukobu njegovo ne­ svjesno dolazi u san kao Deus ex Machina. U tom svijetu snova on traga za odgovorima na pitanja kojima je zaokupljen. I tako od nesvjes­ nog dolazimo do djela koje prije svega govori o svjesnom. „Svijest je ta koja sama po sebi svakom životnom činu određuje boju krvi, tipičnu nijansu, budući da je život, bez sumnje, uvijek nečija smrt“. Stvarnost u Paljetkovom svijetu nema granica.Čak i on sam živi negdje između mita i zbilje stvarajući djela koja provociraju, nadahnjuju i dočaravaju svjetove.