Zaljubljenici

Carlo Goldoni

Premijerni naslov prema djelu Carla Goldonija u režiji Ivana Plazibata.

Iako napisana 1759., komedija Carla Goldonija „Zaljubljenici“ djeluje danas zapanjujuće svježe i suvremeno. Razlog tomu je što ovu dramu ne pokreće intriga oko novca ili ljubavi, nego što ona počiva na glavna dva karaktera i njihovom turbulentnom odnosu. Glavni junaci ove komedije, Eugenija i Fulgenzio, vole se strastveno i iskreno, ali su toliko nesigurni, ponosni i opsjednuti potrebom za potvrdom vlastite vrijednosti da vlastitim sumnjama neprestano ugrožavaju ljubav koju žele sačuvati. To ih čini sličnima mnogim ljubavnim parovima generacije Z; riječ je o dvoje ljudi koji su mnogo emocionalno investirali jedno u drugo, ali se to na kraju pretvara u stalnu analizu vlastitih i tuđih namjera i osjećaja, kao i fikcijskih projekcija o budućnosti koje uništavaju stabilnost veze. Kao što Goldonijevi junaci iz svake sitnice stvaraju razlog za sumnju, tako i suvremeni partneri često analiziraju poruke, vrijeme odgovora, ton komunikacije ili ponašanje na društvenim mrežama tražeći skrivene znakove ljubavi ili odbacivanja. Svaka riječ postaje predmet analize, svaka šutnja znak opasnosti, a svaka sitnica potencijalni dokaz izdaje ili ravnodušnosti. Ljubav se pretvara u beskrajnu potragu za sigurnošću koju nijedan partner ne može pružiti. Tako bi „Zaljubljenici“ u ovoj interpretaciji postali analiza suvremenih ljubavnih neuroza ne zaboravljajući komiku upisanu u izvorni Goldonijev tekst.


LJUBAVNE ZGODE I NEZGODE – JUČER, DANAS, SUTRA

Zaljubljenici, tročinka reformatora talijanske komedije Carla Goldonija, svoju dramaturšku okosnicu pronalazi u proturječnosti između želje za ljubavlju i nemogućnosti da joj se prepustimo. Likovi Eugenia i Fulgenzio žele voljeti i biti voljeni, ali kako bi bili sigurni da su doista voljeni, neprestano iskušavaju ljubav onog drugog. Ponos im ne dopušta popuštanje, ljubomora nadjačava povjerenje, a potreba za stalnom potvrdom dovodi do realizacije njihove najveće strepnje – udaljavanja.

Goldoni o ljubavi piše duhovito, pomalo ironično, ali s razumijevanjem za ljudske slabosti koje upravo zaljubljenost vrlo često dovede u prvi plan. Ona nije ni romantična ni uzvišena. Naprotiv, zaljubljenost u ovom komadu iracionalna je, posesivna, nesigurna, puna ponosa i sitnih okrutnosti koje postaju prepreka njezinu ostvarenju. Upravo kada se učini kako bi stvari mogle biti jednostavne, likovi ih nehotice preokrenu u smjeru vlastite patnje i razočaranja.

„I velike ljubavi imaju svoje zgode i nezgode“, u jednom od dijaloga podsjeća markiz Roberto. Zgode i nezgode koje snalaze zaljubljenike u isto su vrijeme komične i bolne. Rješenja njihovih problema često su nadohvat ruke, ali upravo im ponos i nesigurnost ne dopuštaju da ih dosegnu. Goldoni gradi svijet u kojem se isprepliću obiteljski odnosi i odnosi moći uvjetovani društvenim statusom i novcem, okolnostima koje bitno određuju postupke likova i pokreću radnju. Gospodari, plemići, udavače, udovice i sluge – svi imaju svoje mjesto u hijerarhiji, ali njome se jednako tako vješto manipulira. Izvana se čini kako postoji jedan uređeni društveni sustav, ali unutar njega djeluju neuredni, nepredvidljivi i komični emocionalni životi likova.

Barokni elementi u ovoj predstavi ne funkcioniraju kao rekonstrukcija određenog povijesnog i umjetničkog razdoblja, nego kao suvremena predodžba o statusu, baroknom kiču i epohi koja, zbog načina na koji se danas nerijetko tretira, postaje tek dekoracija. Likovi se trude preživjeti uz pomoć simbola nekadašnjeg aristokratskog svijeta kojem su pripadali iako od njega gotovo ništa nije ostalo. Tome svjedoče kamp kućica, plastične stolice te haljine, šminka i frizure koje u isto vrijeme odišu ljepotom i oronulošću. Fabrizio, koji je prokockao svoj novac, svim se silama trudi vratiti svoj status i u društvu se predstaviti kao dobrostojeći kolekcionar skupocjenih umjetničkih djela na čijem se stolu nalaze najbolje delicije pa makar ih, nakon što založi zlatni, kriomice morao jesti plastičnim priborom. Ta situacija podsjeća na suvremene načine samoprezentacije, osobito na društvenim mrežama, gdje se često trudimo proizvesti sliku vlastitog života koja ne mora nužno odgovarati stvarnosti.

Društvene mreže, osim što služe prezentaciji prividno ispunjenog života, postale su i prostor upoznavanja, zavođenja i uspostavljanja intimnih odnosa. Dejtanje, lajkanje, ghostanje i svajpanje samo su neki od suvremenih oblika igre, manipulacije i zavođenja koje predstavljaju vječnu ljudsku potrebu za time da se bude viđen, prihvaćen i voljen.

Taj spoj starog i novog, baroknog i suvremenog, tek se na prvi pogled može učiniti kao sukob, sve dok se ne nađe na istoj sceni te počne pripadati istoj stvarnosti. Društvo možda mijenja svoju vanjštinu, ali ne i svoje osnovne postavke kojima vječito upravljaju iste želje i strasti. Svijet ove predstave tako ne pripada sasvim ni prošlosti ni sadašnjosti. Podjednako pripada svakom vremenu u kojemu je prisutna potraga za potvrdom vlastite vrijednosti.

Karla Leko

Skip to content