Ova autorska i istraživačka predstava nastavlja se na višegodišnje istraživanje specifičnog načina izvedbe. Bavi se pitanjima osobne boli u društvenom i političkom kontekstu, promatrajući povijest pojedinca kroz prizmu vremenske distance. Promatra događaje sadašnjosti, bliske prošlosti i daleke povijesti različitih pojedinaca.
„Tko se bavi nemanima treba paziti da pritom sam ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.“
Friedrich Nietzsche
Želi rasplesti niti koje se nalaze u korijenu krize kao paradigme osjećanja tjeskobne situacije života. Baviti se temama koje nas susreću s procesima kojima smo prožeti, koji ne uzmiču pred bolnim mjestima, koji pozivaju na empatiju, suosjećanje i odgovornost, nije nimalo lako u okvirima konzumerističke i populističke svakodnevice. Ova predstava zaustavlja nas u vremenu i omogućuje nam da se uz pomoć umjetnosti susretnemo sa sobom i probudimo vlastitu odgovornost prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te da damo kreativan odgovor na stvarnost koja nas okružuje.
Predstava je inspirirana Ulderikom Donadinijem, jednim od prvaka hrvatske moderne koji je pripadao boemskom krugu umjetnika, a život je završio mlad s tek 29 godina, duševno rastrojen, bolestan od tuberkuloze, u neimaštini, neurednom životu i sukobima s okolinom , samoubojstvom u Zagrebu, 1923.g. Ne treba čuditi šutnja o Donadiniju, jer male sredine poput Zagreba u to doba, uglavnom su se i plašile takvih osobenjaka i njihove osobne nesreće, koja je dijelom bila uzrokovana i onim što nazivamo mrakom provincije.
U svojim djelima opisuje neke izopačene međuljudske odnose, propadanje iznadprosječno nadarenih ljudi, te često spominje i morbidna stanja. U njegovim djelima često se mogu vidjeti autobiografski elementi. Likovi su u stalnom sukobu s okolinom i društvenim normama, a razna teška psihička stanja dovode ih do povlačenja u vlastiti svijet, do zločina, mučenja samih sebe i drugih, te nerijetko i do samoubojstva.