Dramatičar i glumac, Elvis Bošnjak, unutar drame „Otac” suprostavlja dva svijeta; dobro i zlo – Boga i Sotonu. Otac je psihološki zatvorski triler koji se vrti oko pitanja gdje je nož, a drugi sloj jest priča o čovjeku koji traži svoje pravo da bude čovjek bez obzira na strahotu zločina koji je počinio.

Kako i sam autor, naglašava: „Tekst možemo gledati na dva nivoa. Na jednom, Otac je psihološki zatvorski triler koji se vrti oko pitanja gdje je nož. Meni se čini puno važnijim drugi sloj, priča o čovjeku koji traži svoje pravo da bude čovjek bez obzira na strahotu zločina koji je počinio. Bilo mi je zanimljivo suprotstaviti kršćansku ideju oprosta najgorem mogućem zločinu, zločinu pedofilije i čedomorstva. Htio sam, na neki način, testirati ideju praštanja. Ja svojem liku presudio nisam, presudili su mu likovi u komadu i sami ubojice, koji mu ne dopuštaju biti čovjekom.“

Bošnjak se lucidno poigrava idejom da okorjeli zločinac, silovatelj, ubojica i pedofil na kraju svog puta traži oprost od Boga. Otac je figura koja u svojoj ludosti ne nudi drugo riješenje osim onog da počini samoubojstvo nožem. Njegovi kolege iz ćelije su u strahu, smatraju da se Otac vraća posljednju noć nazad kako bi možda ubio nekog od njih trojice. Svaki od njih ima svoj razlog i viđenje situacije, a u sebi nose strah.

Zanimljivost dijaloga je u osudi koju ostala trojica zatvorenika imaju usmjerenu prema četvrtom. Iako su i sami okorjeli zločinci, smatraju kako su njihovi zločini manji i da imaju pravo na isticanje tuđih mana i loših osobina. Odnos između zločina, kajanja i praštanja smješten u sadašnje doba je aktualan i shvatljiv. Bošnjak zadire u glavu monstruma i pred čitatelja / gledatelja iznosi jedan drugi svijet; potpuno dalek i skriven iza mutnih luđačkih očiju. Tko će presuditi Ocu i hoće li on presuditi nekome od ostale trojice zatvorenika..?