O. Lozica prema W. Shakespeare

Oluja

Shakespeareova „Oluja“ je posljednje napisano djelo najizvođenijeg  dramskog pisca u povijesti kazališta. Unutar teksta autor je sjedinio motive snova i stvarnosti, usporedio predivno sa nakaznim i iz toga izgradio svijet koji je nalik međuprostoru na pola puta od zemlje do neba.

Priča nas vodi na otok udaljen od civiliziranog društva, na kojemu obitavaju protjerani milanski vojvoda Prospero, njegova kćerka Miranda, zatočeni Antonio i gigant Caliban – sin vještice Sycorax i Sotone. Prosperova moć i mudrost leže u knjigama, te u duhovnoj snazi koju je izgradio za vrijeme 12 godina koje je proveo u izolaciji. U svojoj srži on pokušava humanizirati stvarnost, a magičnim štapom i moćima određuje poredak na otoku. Lik Prospera svoje unutarnje duele prolazi  u zajedništvu s  duhom Arijelom kojeg samo on vidi.

Shakespeare prolazi kroz magičan svijet i pronalazi ono nevidljivo i tajanstveno oko nas, u bajkovitom ruhu umotao je radnju koja je odraz događaja i doživljaja koji su prethodili u prošlosti; koji su doveli do trenutka kada se likovi nađu na otoku.„Oluja“ Olje Lozice u fokusu ima jednu sasvim drugu problematiku, ponajviše se bavi pitanjem oprosta, milosrđa i načina na koji se može proživjeti jedan život – pitanjem svjetonazora. Autorica se propitkuje da li su ljudi skloni jedno govoriti, a drugo raditi, te je to u prvom planu.

Što je zapravo životinjski u ljudima? Problem licemjerstva, koji u današnjem vremenu itekako dolazi do izražaja. Prospero i čarobnjaštvo jesu motor, pokretač događanja na jednom otoku; ali za razliku od Shakespearea ovdje je odnos između 2 brata puno jače i drugačije razrađen naprama originalu. Kroz taj odnos otvara se mogućnost i pitanje ‘oprostiti ili ne’.