Nemreš pobjeć od nedjelje tekst je Tene Štivičić praizveden 1999. godine. Nema klasičnu dramsku strukturu, već njegova struktura proizlazi iz izvedbe. Drama je to koja traži izvedbu i otvorena je spram nje. S jedne strane ju sugerira, a  s druge strane traži kreaciju autora.

Okosnica drame je suživot između Nje i Njega. Monolozi koje nižu pred nama ustvari su produkt prisjećanja na razvoj njihove veze i nemogućnost izgovaranja problema na glas. Koliko je monologa, toliko je i šutnje. Oni konstantno prekopavaju po sebi i tragaju za nečim boljim, za boljim životom, za boljim odnosom, za boljim poslom, a ne shvaćaju i ne cijene ono što imaju. Za njih je trava uvijek negdje drugdje zelenija te projiciraju problem na svoju bolju polovicu, a ustvari je problem u njima samima. Do napretka u njihovom odnosu dolazi tek kada osvijeste kako kvaliteta njihova života ne ovisi o tome gdje idu i s kim su, već ovisi o njima samima. Dokonost koju osjećaju, sami i proizvode te iz nje ne mogu van.

U prošlom stoljeću mnogi su pisci u svojim dramama imenovali likove On i Ona. Kod nas najpoznatija drama je Adam i Eva iz rane faze jednočinki Miroslava Krleže. Piscima to omogućuje s jedne strane anonimnost likova, s druge strane poistovjećivanje publike s njima, a s treće svodi muško ženske odnose na princip, na arhetip. Krleža je sukladno estetici svoje generacije otišao u smjeru arhetipa, a Tena na kraju stoljeća prezentira svoju generaciju kroz svakodnevnost. On i ona postaju studija muško ženskih odnosa i pokušaj bilježenja različitih generacija. Publika tu prividnu neodređenost imenovanja upisuje u sebe i svoje odnose.

I dok je Krležina drama napisana kroz uspostavu četvrtog zida, Tenina ga probija. Poanta četvrtog zida satkana u ogoljivanju onoga što ne vidimo, u razotkrivanju tajne postaje na kraju stoljeća nepotrebna. Sve što gledamo je transparentno, jasno i blisko nama samima. Likovi u Teninoj drami tekst su naše generacije. Ono što smo svi doživjeli, izgovorili ili barem čuli od nekoga. Nizanje svakodnevnih situacija koje svi prepoznajemo. Njezina drama nije iznad našeg života, već u ravnini s našim životom. S toga okupljamo se na predstavi kako bi izmijenili poznato i čuli na glas misli koje nam se i samima vrte po glavi. Likovi nas ne ignoriraju, već u nama traže podršku, razumijevanje i potvrdu da nisu sami. Otvoreno nam prezentiraju problematiku. Zovu nas u vlastiti dom i otvoreno prikazuju prljavo rublje koje mjesecima skupljaju. Ne pada im napamet, zbog nas počistiti. Nema tajne te je stoga olakšano sagledavanje problematike, i zato je Nemreš pobjeć od nedjelje komedija generacije. A smijemo se sebi.

Ovim putem vas pozivamo u naš stan na sceni Bursa na potpuno bezličan dan, iz nijednog povoda, ničim izazvani da s nama podijelite život kakav i sami živite.

A nedjelja? 

Nedjelja je. Ne podnosim nedjelju. Nedjelja je još gora od onog bezidentitetnog utorka! Dosadna, bezlična, glupa. Uvijek u nekakvom neodređenom balansu između ležerne subote I histeričnog ponedjeljka. Kao fol, obiteljska. Dan kad su sve obitelji doma pa si lijepo zajednički, u toplom krugu obitelji, mogu ići na živce. Dan kad imaš legitimno pravo da ništa ne radiš i razmišljaš o svim stvarima koje si trebao napraviti, ali nisi, pa ćeš pokušati sutra, ali do sljedeće nedjelje opet nećeš uspjeti.