Nemreš pobjeć od nedjelje

T. Štivičić

Nemreš pobjeć od nedjelje tekst je Tene Štivičić praizveden 1999. godine. Nema klasičnu dramsku strukturu, već njegova struktura proizlazi iz izvedbe. Drama je to koja traži izvedbu i otvorena je spram nje. S jedne strane ju sugerira, a  s druge strane traži kreaciju autora.

Okosnica drame je suživot između Nje i Njega. Monolozi koje nižu pred nama ustvari su produkt prisjećanja na razvoj njihove veze i nemogućnost izgovaranja problema na glas. Koliko je monologa, toliko je i šutnje. Oni konstantno prekopavaju po sebi i tragaju za nečim boljim, za boljim životom, za boljim odnosom, za boljim poslom, a ne shvaćaju i ne cijene ono što imaju. Za njih je trava uvijek negdje drugdje zelenija te projiciraju problem na svoju bolju polovicu, a ustvari je problem u njima samima. Do napretka u njihovom odnosu dolazi tek kada osvijeste kako kvaliteta njihova života ne ovisi o tome gdje idu i s kim su, već ovisi o njima samima. Dokonost koju osjećaju, sami i proizvode te iz nje ne mogu van.

U prošlom stoljeću mnogi su pisci u svojim dramama imenovali likove On i Ona. Kod nas najpoznatija drama je Adam i Eva iz rane faze jednočinki Miroslava Krleže. Piscima to omogućuje s jedne strane anonimnost likova, s druge strane poistovjećivanje publike s njima, a s treće svodi muško ženske odnose na princip, na arhetip. Krleža je sukladno estetici svoje generacije otišao u smjeru arhetipa, a Tena na kraju stoljeća prezentira svoju generaciju kroz svakodnevnost. On i ona postaju studija muško ženskih odnosa i pokušaj bilježenja različitih generacija. Publika tu prividnu neodređenost imenovanja upisuje u sebe i svoje odnose.

I dok je Krležina drama napisana kroz uspostavu četvrtog zida, Tenina ga probija. Poanta četvrtog zida satkana u ogoljivanju onoga što ne vidimo, u razotkrivanju tajne postaje na kraju stoljeća nepotrebna. Sve što gledamo je transparentno, jasno i blisko nama samima. Likovi u Teninoj drami tekst su naše generacije. Ono što smo svi doživjeli, izgovorili ili barem čuli od nekoga. Nizanje svakodnevnih situacija koje svi prepoznajemo. Njezina drama nije iznad našeg života, već u ravnini s našim životom. S toga okupljamo se na predstavi kako bi izmijenili poznato i čuli na glas misli koje nam se i samima vrte po glavi. Likovi nas ne ignoriraju, već u nama traže podršku, razumijevanje i potvrdu da nisu sami. Otvoreno nam prezentiraju problematiku. Zovu nas u vlastiti dom i otvoreno prikazuju prljavo rublje koje mjesecima skupljaju. Ne pada im napamet, zbog nas počistiti. Nema tajne te je stoga olakšano sagledavanje problematike, i zato je Nemreš pobjeć od nedjelje komedija generacije. A smijemo se sebi.

Ovim putem vas pozivamo u naš stan na sceni Bursa na potpuno bezličan dan, iz nijednog povoda, ničim izazvani da s nama podijelite život kakav i sami živite.

A nedjelja? 

Nedjelja je. Ne podnosim nedjelju. Nedjelja je još gora od onog bezidentitetnog utorka! Dosadna, bezlična, glupa. Uvijek u nekakvom neodređenom balansu između ležerne subote I histeričnog ponedjeljka. Kao fol, obiteljska. Dan kad su sve obitelji doma pa si lijepo zajednički, u toplom krugu obitelji, mogu ići na živce. Dan kad imaš legitimno pravo da ništa ne radiš i razmišljaš o svim stvarima koje si trebao napraviti, ali nisi, pa ćeš pokušati sutra, ali do sljedeće nedjelje opet nećeš uspjeti.

Skip to content