Kako se nekoga može istovremeno voljeti i mrziti? Prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu ili ih mjenjati? Kako uopće živjeti u društvu na čija pravila igre ne pristaješ? To su samo neka od pitanja koje nam postavlja 1666. Moliere u svom “Mizantropu”, a odgovore, na njih, tražimo i dan danas.

Glavni lik, Alceste je, nedvojbeno, onaj njegov junak sa kojim se Moliere poistovjećuje. Propitkujući neke temeljne ljudske vrijednosti: prijateljstvo, ljubav, istinoljublje… kroz rečenice tog tvrdoglavog, žučljivog nonkonformista, čuje se glavna Molierova kritika upućena svom (i našem) društvu, a to je otkrivanje laži. Danas kad živimo u vremenu izokrenutih moralnih vrijednosti, vremenu realitya, celebritya, u nekoj lažnoj slici svijeta, jeftine zabave… u lažnoj stvarnosti koju, umjesto nas, stvaraju mediji – Alcestova i Molierova potraga za istinom itekako dobiva na aktualnosti.

Moliere je predobar pisac da bi slici kritiziranog društva, suprotstavio sliku nekog savršenog društva , u koje ni on a danas, još manje, mi vjerujemo. Čak i istinoljubivi Alceste ima komične crte, kolerik je i često pretjeruje, a zbog ljubavi prema Celimeni, spreman je na postupke koji demantiraju njegov životni svjetonazor. Poznato je, da je Moliere, kad je sa svojom glu- mačkom družinom igrao Mizantropa, za ulogu Alcesta oblačio posebno dragocjen kostim od brokata, protkan zlatnim nitima. Nije to činio samo zato da bi ga karakterizirao kao pripadni- ka najvišeg društvenog sloja, nego ga je istovremeno ironizirao zbog njegove taštine. Tako obučen prilično je odudarao od nekoga čiji je ideal “život u pustinji”. Sve je to bio Molierov trik, kako bi kritiku upakirao u komiku, ali ni to nije ublažilo njegov napad na laž i licemjerje.

Carl Sternheim, njemački dramatičar, je rekao “Pjesnik kao Moliere je osobni liječnik svog doba”. Čini mi se da naše doba ima nešto težu dijagnozu. I zato nam je potreban Moliere. Potreban nam je netko ko nas vraća nama samima. I danas oblačimo svilu i brokat ne bismo li dokazali svoj određeni društveni status ili barem bili pohvaljeni od svepresutnih modnih stilista. Bavimo se formom, a gubimo sadržaj. A zapravo, samo se “…vladamo, kako traži vri- jeme”. Alceste na to ne pristaje. Svojevoljno odlazi “…iz tog svijeta poroka i srama”. Mi smo ostali. Kome je lakše? Ne znam. Moliere, kao i kazalište, ionako samo po- stavlja pitanja. Ne voli definitivne odgovore.