KMD u svom imenu ima zadanu komediografsku misiju da, između ostalog, razveseljava ljude. Što znači nekog razveseliti? To znači spoticati se i padati da bi se taj netko nasmijao, to znači trčati i vrištati, znojiti se, to znači brzo i britko govoriti, dirigirati orkestrom facijalnih mišića simfoniju grimasa, konačno, staviti se u službu dobrog raspoloženja.

Koliko god vjerujemo u terapijski učinak psihorealističnijih stanja u kojima zatičemo likove iz kompleksnijih žanrova, toliko trebamo poštovati i žanrove koji donose rasterećenje i deinhibiciju. Flika, Gloria, Hele, Mirej, Ćota, Edi, Marin i Boris glume za vas u priči koja je prvi puta bila ispričana pariškoj publici 1888. i od onda razveseljava publike diljem zapadnog svijeta.

Ono što pokreće ovu “komediju zabune” je Pacarelova želja za slavom. Danas je ta želja ovladala umovima mnogih i dovela do zanimljivih fenomena u raznim sferama naše nekulture. Georges Feydeau je baš tu spremnost u mnogima od nas da se ponizimo u igrokazu vlastitog egocentriciteta bacio kao grudicu koja kotrljajući se niz padinu nesporazuma pokreće lavinu šašavih taština, požudnih akrobacija, razmaženih srdžbi, naivnog laganja i interesnog ulagivanja. Sve to glumci stavljaju u svoj shaker i serviraju vam pjenušac od kojeg se ne biste trebali napiti, već otrijezniti. (I.L. Lemo)