“[K]ad žena ne bi postojala nigdje osim u fikciji koju pišu muškarci, netko bi mislio da je ona biće od velikog značaja, vrlo raznolika, junačna i zla, sjajna i prljava, beskrajno lijepa i nevjerojatno gadna, velika poput muškarca, neki bi pomislili i veća. Ali, to je žena u fikciji. U stvarnosti nju su zaključavali, tukli i bacali u zid. […] Imaginativno, ona je od najveće važnosti, praktično, ona je potpuno beznačajna. Ona prožima poeziju od korica do korica; ona je sve samo nije odsutna iz povijesti. Ona dominira životima kraljeva i osvajača u fikciji; u stvarnosti je bila robinja svakog dječaka kojoj su roditelji natjerali prsten na prst. Neke od najnadahnutijih riječi i najdubljih misli u književnosti padaju s njezinih usana; u stvarnom životu jedva da je znala čitati; jedva slovkati; i bila je vlasništvo svoga muža. […] Sigurno smo to neobično čudovište izmislili, čitajući najprije povjesničare, a zatim pjesnike; crv s orlovskim krilima; duh života i ljepote koji u kuhinji reže slaninu. Ali ta čudovišta, iako zabavna u mašti, u stvarnosti zapravo ne postoje.” Virginia Woolf: Vlastita soba (1929.)

Osnovna dramska struktura za predstavu KRALJICE temelji se na Richardu III., posljednjoj drami Shakespeareova povijesnog ciklusa (napisana oko 1592.) u kojoj obrađuje jedno od najkrvavijih razdoblja engleske povijesti, poznato kao Ratovi dviju ruža (1455.–1487.), te niz građanskih ratova za englesko prijestolje između sljedbenika dviju suparničkih grana kraljevske kuće Plantageneta: Lancastera i Yorka. Uslijed tih ratova je 1471. umro posljednji muški nasljednik kuće Lancaster i naslijedila ih je loza Tudor. 1483. dogovorene su političke zaruke kuća Tudor i York i time je stvorena nova kraljevska dinastija koja je riješila sporove te položila temelje za vladavinu Elizabete I., tzv. Elizabetinsko doba. Shakespeare je navodno zločinstvo Richarda III. iskoristio kao opravdanje za utemeljenje mita o Tudorskoj dinastiji. Richarda demonizira, kao moralnu pošast epskih razmjera, da bi idealizirao i legitimirao vladavinu Richmonda ili Henryja VII., kojeg predstavlja kao Božjega posrednika i odrješenika.

U kontrastu s etabliranim praksama štrihanja ženskih uloga i replika u suvremenim produkcijama Richarda III., u KRALJICAMA eliminiramo gotovo sve muške uloge (osim kad nam dramaturški trebaju) i fokusiramo se na sudbinu kraljica, koje već prema Shakespeareu čine jedinu i često previđenu opoziciju Richardovoj diktaturi, mizoginiji i nasilju. Suvremene analize su pokazale da žene u Richardu III. predstavljaju odlučujući čimbenik koji je pomogao okončati Richardovu diktaturu. Uz to je Shakespeareov tekst podvrgnut i dekonstrukciji pomoću kritičkih feminističkih analiza njegovog opusa.

”Na scenu, jedna za drugom, izlaze četiri žene triju generacija čije su sudbine u mnogočemu slične. Bez obzira na svoju možebitnu krivnju, sve su one žrtve građanskog rata, udovice i majke ubijenih sinova. Kobne posljedice tih gubitaka sasvim su im jasne: s jedne strane, otkrivaju mizoginiju i ovisnost žena o muškoj rodbini u vezi sa sigurnošću, čašću i društvenim priznanjem, s druge.”[1] Četiri kraljice, i jedna koja će to tek postati, isprva se međusobno bore za vlast: od težnje za svjetskim priznanjem, do prihvaćanja i žudnje za smrću kao svršetkom ovih “nemirnih i burnih dana bijesa”. Iz njihovih međusobnih odnosa i obračunavanja, koje u početku karakterizira manjak empatije, sitna suparništva i natjecanja u pretrpljenim gubicima, tijekom drame uspostavljaju solidarnost, međusobno razumijevanje i suosjećanje, jer ubrzo shvaćaju vlastitu beznadnu situaciju na rubu društvene stvarnosti. Patrijarhalni sistem i Richardova vladavina terora visceralno se kroz njih manifestiraju i na kraju mobiliziraju da se barem riječima, unatoč svemu, odluče na pobunu i verbalnu kontraofenzivu. To je u danom povijesnom kontekstu ujedno i jedina mogućnost za nadvladanje nasilja, samoveličanja sebe (i svojih) i sotonizacije drugih — temeljnog mehanizma svake strahovlade.

Njihovo ustrajno ”nabrajanje mrtvih postaje razumljivo ako shvatimo da su ožalošćene žene svoj identitet, a prije svega svoju društvenu vrijednost, crpile iz uloge majke i supruge poštovanog muškarca. Stoga, njihovo sugestivno ponavljanje imena mrtvih i njihov očaj nisu samo izraz osobne tuge, nego i borbe za opstanak i očuvanje društvenog značaja, što je u to vrijeme jedino pružalo sigurnosti samopouzdanje. Uvjetovane društvenim poretkom, u kojem je ženama uskraćeno pravo na samoodređenje, i definirane samo kroz svoj odnos s mužem i obitelji, smrt muških srodnika je, uz zbunjenost, tugu i bol, uvijek značila i trajnu društvenu degradaciju zbog neizbježnog gubitka titule, položaja, statusa i identiteta.”[2] Tragedija prešućenih i previđenih KRALJICA iz Richarda III. tim više dolazi do izražaja zbog njihove sustavne podređenosti, života u stalnoj opasnosti i strahu od zlostavljanja te odanosti mrtvima, čiji gubitak trpe dvostruko, jer smrću njihovih muških srodnika, koje Richard ubija kao na pokretnoj traci, sve više gube osnovne temelje vlastite egzistencije, a njihova se sudbina transponira u patnju čitavog naroda pod brutalnom okupacijom.[3]

Shakespeareova kultura bila je svakako duboko mizogina, uključujući i njegove povijesne izvore. Elemente, koji čine ljudski karakter, shvaćala je kao muške i ženske te poistovjećivala moralne kvalitete sa spolovima. Ovi stavovi u mnogočemu nisu nimalo zastarjeli i imali su dalekosežne posljedice. David Graeber, u knjizi Utopija pravila,  piše kako ”kraljevi, političari, slavne osobe ili izvršni direktori paradiraju uokolo nesvjesni svoje okoline dok su njihove žene, sluge, osoblje i pomoćnici neprestano angažirani u imaginativnom radu održavanja njihovih fantazija […] Rad u modernom društvu podijeljen je na dva područja: najamni rad, čija su paradigma uvijek tvornice, i kućanski rad – koji je uglavnom dodijeljen ženama. Prvi je uglavnom o stvaranju i održavanju fizičkih objekata dok je drugi o stvaranju i održavanju ljudi i društvenih odnosa […] ono što sam nazvao ‘interpretativni rad’, koji osigurava nastavak života […] i koji bi trebao biti prepoznat kao primarni oblik rada. Kao temeljni zadatak trebamo imati brigu, energiju i rad posvećen ljudskim bićima. Ono do čega nam je najviše stalo uvijek su drugi ljudi, a u većini nekapitalističkih društava podrazumijeva se da proizvodnja materijalnih dobara ima podređeni položaj u širem procesu oblikovanja ljudskih bića.”[4]

Danas nam je jasno da je Shakespeare ”koji je obuhvatio cijeli zapadni svijet, i sam bio žrtva njegovog suštinskog ograničavanja iskustva žene […]. Ako razumijemo njegovu nesposobnost priznavanja ženskog u svijetu moći, ovo je razumijevanje vrijedno pažnje, ne zato što ga umanjuje, već zato što mijenja nas i našu viziju mogućeg u njegovim dramama i u našim životima.”[5]

Tibor Hrs Pandur

***

[1] Doris Märtin: Shakespeare’s “Fiend-like Queens”: Charakterisierung, Kontext und dramatische Funktion der destruktiven Frauenfiguren in Henry VI, Richard III, King Lear und Macbeth (Carl Winter Universitätsverlag, 1992., str. 73).

[2] Ibid., str. 74.

[3] Ibid., str. 80.

[4] David Graeber: Utopija pravil, O tehnologiji, neumnosti in skrivnih radostih birokracije (Ljubljana: Beletrina, 2017., str. 99).

[5] Carolyn G. Heilbrun: Review of The Woman’s Part; Marilyn French’s Shakespeare’s Division of Experience, and Coppelia Kahn’s Man’s Estate: Masculine Identity in Shakespeare, u: Signs 8 (1982.), str. 185—86), citirano u: Angela J. C. Ingram: In the Posture of a Whore: Changing Attitudes to “Bad’’ Women in Elizabethan and Jacobean Drama, Volume II (Institut für Anglistik und Amerikanistik, Universität Salzburg, 1984., str. 348—349).

---