Majstori

Kazalište Moruzgva

Dugo me već prate majstori. Iza mene su 3 temeljite adaptacije u 2 stana te bezbroj manjih preinaka i popravaka. Kroz moj život prošao je velik broj građevinskih radnika, a kad tome pribrojimo i automehaničare, električare, servisere kućanskih aparata i još kojekakve zanatlije, iskustva je više nego dovoljno. I puno sam naučila. Za početak, moraš znati sve što i majstori, makar teoretski, inače ti prijeti probijanje rokova ili troškovnika. Nije loše znati baratati i nekim izrazima poput “vagresa” ili “serklaže”, a ja sam usput naučila što su okapnice, parapeti i vinkli, baratati fleksericom i borerom, gletati, žbukati, farbati s pik trakom, vaditi parkete i argumentirano spuštati cijene odvoza šute. Ipak, od zanata su mi ipak zanimljiviji ljudi pa sam sa svojim majstorima uvijek sklapala kratkoročna, ali intenzivna prijateljstva, zapadala u rubne odnose i neku neobičnu intimu koja je svojstvenija rovovskom ratu nego razgovorima u razrušenom stanu. Čak sam tijekom predzadnjeg preuređenja poželjela napisati dramu koja bi usporedno pratila moj rad na adaptaciji jednog romana i radove u stanu jer su oba zahvata započela u isto vrijeme. Dramu tada nisam napisala, a suvišno je reći da su radovi u stanu završili debelo nakon premijere adaptacije romana. Ipak, takav jedan sadržaj već nekoliko godina mota mi se po glavi. Što reći kada doznaš da ti mort miješa nekadašnji vlasnik diskoteke u Brazilu i tečno govori portugalski, ali sada je odlučio zarađivati za život najtežim poslovima kako bi shvatio stvarnu vrijednost novca jer je nekoć prokockao milijune? Ili kada ti parkete bruse i lakiraju tri priučena parketara koji su se upoznali u zatvoru i odlučili živjeti pošteno? Kada svjedočiš raspadu veze arhitektice i izvođača radova koji te na početku radova upozori da treba čuvati brak jer na gradilištu često pucaju ljubavi? Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce nego u svome domu gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota. A onda se ta predstava počela ostvarivati. Konačno sam napisala onu dramu iz ladice ideja i izgledala je sasvim dobro. Međutim, kako su na svakom gradilištu, pa tako i onom na papiru, stvari nepredvidive, i ta je drama podlegla adaptaciji. Taman kada se sve posložilo i počelo nas zabavljati, dogodio se potres u jeku pandemije. Nakon 22.3. 2020. u Zagrebu, majstori su dobili i neku metaforičku težinu. Poučena svojim građevinskim frustracijama i egzaltacijama, bacila sam se na novu verziju priče koja mi se preklapala sa životom u potresom oštećenom stanu i traumama koje su se otvorile u čitavome gradu. Kažu da je najbolje pisati iz iskustva, a za mene nikad nije bio bolji trenutak da konačno zapišem svoju priču o majstorima.

Ana Tonković Dolenčić

Skip to content