„Negda se pila rakija, a sad je u modi kafa.

 Gulozarija je porok kojemu nema ni kraja ni konca,

koji sveđ krešiva kako čovjek više stari.“

Carlo Goldoni (1707. – 1793.) jedan je od najvećih i najplodnijih talijanskih, pa i europskih komediografa, libretist i kazališni reformator. Godine 1750. napisao je djelo La bottega del caffe, komediju u tri čina u kojoj Veneciju prikazuje kao grad koji je u to vrijeme već bio u opasnosti da zaboravi na svoje dostojanstvo i podlegne iskušenjima progresivne komercijalizacije. Autorov potez da za mjesto radnje odabere baš kavanu, kao socijalno žarište tog vremena, logičan je potez s obzirom na to da drama prikazuje “svijet u malom”. Goldoni je unutar stvarnog i metaforičkog javnog prostora kavane, gdje se pilo to mondeno piće – kava, stvorio bogati, lako prepoznatljivi, svijet tračeva, ekstravagancije i nesporazuma oko briljantne literarne kreacije Don Marzija – gospara Lukše – prototipa stalnog posjetitelja koji zna sve o svakome. U pozadini komično deformirane Venecije, „pošteni plemenitaši i čestite žene“ zatiču se u poročnim situacijama s okorjelim kockarima i profesionalnim šarlatanima u paradi likova mudro odabranih iz onoga što je Goldoni nazivao “univerzalnom hordom ljudi”.

Po narudžbi Kazališta Marina Držića iz 1972. godine, Frano Čale prevodi komediju La bottega del caffe i adaptira je u dubrovački kontekst i dubrovački govor. Kafetarija, jedna od najvećih Festivalskih uspješnica, premijerno je, u režiji Tomislava Radića, 1978. godine postavljena na Gundulićevoj poljani kao predstava u koprodukciji s kazalištem, a na repertoaru se zadržala punih deset godina, sve do 1987..

Nakon Brešanove verzije iz 2016., koja Kafetariju rekontekstualizira u 70-e godine prošlog stoljeća, za 75. Dubrovačke ljetne igre, redatelj Paolo Tišljarić, kavanski mikrokozmos u kojem se svatko može prepoznati, vraća na početak 19. stoljeća, u vrijeme kad su kavane bile epicentar svakog društvenog zbivanja (u Veneciji je prva otvorena 1965., dok su se prve kavane u Dubrovniku pojavile već početkom 19. stoljeća). Frekventnom cirkulacijom ljudi u Franovoj kafetariji, starosjediocu Lukši, glavnoj kundurici u Gradu, zagarantirano je posjedovanje svake informacije o životnim navikama njegovih sugrađana, ali i poneke putnice – dovoljno je samo načuliti uho. Revitalizacijom kultne Čaline adaptacije, tipski likovi commedie dell’arte ostaju nosioci svojih mana koje prokazuju društvo u kojem živimo kroz fino tkani specifični dubrovački humor, čiji šarm leži upravo u leksiku ovog podneblja. Oslanjajući se na jezik kao okosnicu komičnosti, uz minimalne intervencije, odlučili smo odati hommage kultnoj Kafetariji iz 1978. koje se starije dubrovačke kazališne generacije tako rado sjećaju.

Antonela Tošić