Crna komedija koja deromantizira jedno od najklišeiziranijih ‘psihičkih stanja’ stanovnika na obali. Južina, vrijeme uzrokovano puhanjem juga u mediteranskim priobalnim dijelovima zemlje. Obično uzrokuje visoku vlagu zraka, te prema već stoljećima starim narodnim pričama, teško i negativno psihičko stanje stanovnika obalnih mjesta. Primorci okolnosti vremenskih uvjeta uzrokovanih jugozapadnim vjetrom zvanim Jugo (sirocco) koriste kao opravdanje za rastresenost, apatičnost, nervozu, tugu, anksioznost , ludilo itd. Da li južina, bez obzira na činjenicu da nije najpoželjnije i najugodnije vrijeme zaista može do te mjere utjecati na ljudsko ponašanje i raspoloženje, nikad nije dokazano, ali je kroz umjetnost i narodnu predaju već jako dugo vrlo jasno definirana. Uzimajući ideju juga kao najopćenitije i najbanalnije ‘isprike’ za apatičnost ili nervozu, koja čak do neke mjere postaje autoironična poštapalica, šala ili opravdanje za neaktivnost ili neraspoloženost, autorski projekt radnog imena ‘Južina’ želi preispitati ponekad apsurdne, mračne pa čak i destruktivne mehanizme ljudske prirode.

Nestabilna financijska situacija, promjenjivo i varijabilno stanje na tržištu, munjevite promjene turističkih i destinacijskih trendova između sezona, utjecaj atmosferskog tlaka i vlage u zraku te taj neizostavan i krhak element ‘ljudskog faktora’ dovele su zaposlenike Laguna Premium Palace hotela na rub njegove izdržljivosti.  

Vrijeme u hotelskom foajeru je gotovo stalo za grupaciju hotelskih zaposlenika koji na jedan godotovski način čekaju promjenu do koje ne dolazi, te se kriza u kojoj se nalaze počinje činiti perpetualna. Problemi koji se nižu jedan za drugim toliko su uporni i nerazmrsivi da stanje inače povišene osjetljivosti postaje stanje otupljenosti i fino organizirane banalnosti. Svakodnevica, u svoj svojoj težini i sa svim svojim problemima je na koncu naprosto banalna. 

Južina je post-krizna, melankolična anti-komedija Vedrane Klepice i Aleksandra Švabića koja kroz dekonstrukciju dramske situacije i propitivanje samog kazališta kao medija pokušava shvatiti koje slobode pojedinac zaista ima unutar kaosa za kojeg zna da je neizbježan, i na koji način upravo kazalište na svoj specifični način može progovoriti o pukotinama između svih tih predvidljivih zapleta, dramskih situacija, napetosti i tenzija. Južina kao osnovno pitanje postavlja: što uopće ostaje čovjeku kada se cijeli njegov mikro-svijet raspada i kada ima jednu jedinu odluku za donijeti  – onu u kojoj ili sam sebe treba proglasiti odgovornim za nešto što je pošlo po zlu ili ipak nekoga ili nešto drugo. Recimo – južinu. (Vedrana Klepica)