Kada pišem, mnogo vremena posvetim potrazi za naslovom drame. On mi je važan jer trebam da me svaki put kad se vratim ispisivanju novih verzija odmah uvede u unutarnje motive, temu, atmosferu i formu. Važan mi je da ne odlutam temom, da me poput sidra uvijek drži sigurnim da točno znam o čemu pišem. Tako Moj sin samo malo sporije hoda za mene nije mogao biti Moj sin sporije hoda, jer je glavni konflikt drame u tome što on samo malosporije hoda, a Drama o Mirjani i ovima oko nje nije mogla biti Mirjana i ovi oko nje jer ta drama govori i o drami kao umjetničkoj formi. Znati zašto sam nešto nekako nazvao za mene znači znati o čemu pišem. Zašto Dobro je dok umiremo po redu?
Jedan od naslova pod kojim sam ispisao prve verzije bio je Samo da se ne zaljubimo. Bila je to parafraza rečenice „Samo da se zaljubimo.” koju je izgovarao lik bake Ane u drami Moj sin samo malo sporije hoda. Lik Ane priželjkivao je da se njezin unuk zaljubi i tako istrgne iz letargije uza sve što zaljubljenost i donosi, a to je i mogućnost da neće biti uzvraćena. Ana želi da njezin unuk vodi uzbudljiv život, da se usudi živjeti. Glavni likovi iz ove drame boje se življenja. Oni se boje zaljubljivanja. Zaljubljenosti u drugu osobu, zaljubljenosti u želju ili san, zaljubljenosti u drugu zemlju. Boje se jer se boje promjena. Pitao sam se imamo li pravo na promjenu? Imamo li pravo na slobodu? I koliko sloboda može boljeti? Imamo li pravo rušiti pravila, običaje i zakone koje smo živjeli sve do jučer? Jučer smo nekomu rekli da ga volimo, a danas ćemo mu reći da ga ne volimo. Jučer smo živjeli u jednoj zemlji, a danas ćemo živjeti u drugoj. Lik Elze reći će svojem bivšem mužu: „Ja tebi ništa ne zamjeram, osim što si se promijenio.” Lik ostavljene djevojke Lucije reći će: „Zaljubiti se možeš samo jednom i onda više ne. Nije pošteno.” Može li se uopće živjeti, a da nas ne boli? U jednom trenutku drama Samo da se ne zaljubimo postala je Dobro je dok umiremo po redu. Čini mi se da sam se negdje tijekom pisanja prestrašio tog pomalo fanatična naslova Samo da se ne zaljubimo. Jednostavno mi je postalo teško pisati pod tim naslovom, a u isto vrijeme likovi su ipak doživljavali neku transformaciju. Gotovo svi na kraju drame više ne vjeruju u to „Samo da se ne zaljubimo”. Naslov koji zapravo znači Samo da se ne promijenimo prestao je hraniti dramu. Trebao sam nešto drugo. Sva ta razmišljanja dovela su me do Dobro je dok umiremo po redu. Pod tim naslovom postalo mi je uzbudljivije raditi. Taj naslov rastvorio je promišljanje o obitelji, o hijerarhiji, o generacijama, o tome da nikada nismo sami, da postoji nešto prije i nešto poslije nas. Taj naslov mi govori o prirodnom stanju stvari, o onome što ne možemo promijeniti. Isto tako govori mi o nježnosti. O suosjećanju. Sućuti. Dobro je dok umiremo po redu govori o poželjnom slijedu života. Ta rečenica trebala bi biti umirujuća, jer je istinita, no ta rečenica ne umiruje. Što mi je još otvorio taj naslov? To da se bavim smrću. Da se bavim likovima koji imaju uvid u obrasce ponašanja i življenja. Tko to umire po redu? Ljudi koji su nam srodni. Naslov me u isto vrijeme hranio i pozivao na pobunu. Htio sam se sukobiti s naslovom i reći – ne, nije dobro samo ako se umire po redu. U međuvremenu treba i živjeti, usuditi se, mijenjati, zaljubljivati. Živcirala me svedenost naslova, formalnost, živciralo me to „dobro je”, živciralo me to „po redu”. Živcirala me uglađenost, konvencija, trezvenost tog naslova. No tako valjda mora biti. Da se nisam svađao s naslovom, ove drame ne bi ni bilo. Katkad u obiteljskom zagrljaju sućuti čujete neku malu istinu, poput rečenice naslova, i ta vam se istina učini umirujućom. I taj veliki, strašni život najednom postane jednostavan.
Ivor Martinić
— all rights reserved