U središtu radnje vječni je i svevremenski sukob između muškarca i žene. Radnja započinje u prljavoj sobici Hotela Eden, vrhuncem sukoba između Čovjeka i Žene koji traje već tri dana. Prva runda završava smrću Žene koja se baca u lihthof i samoubojstvom Čovjeka koji se nakon vijesti o ženinoj smrti baca pod jureći šnelcug.
U zagrobnom životu sreću se ponovno, u restoranu Hotela Eden, gdje priča kreće ispočetka… Cikličnost drame dodatno nas upozorava da se radi o bezizlaznoj situaciji, o svađi koja nikada ne prestaje, o međusobnom žderanju do smrti; pa i nakon smrti… Iako su oba protagonista kriva za ovaj sukob, žena je možda ipak kriva nešto više- ona ta koja je ubrala jabuku sa stabla spoznaje dobra i zla pa je i kod Krleže svedena na histerične ispade i povišene emocije, dok Muškarac pokušava, koliko toliko argumentirano, napustiti Rajski vrt koji je za njega već odavno postao pakao.
Što je, dakle, danas tu zanimljivo? Jesmo li već sve rekli o preljubnicima i preljubnicama, o aferama po hotelskim sobama, o vlakovima koji kasne i vjernim Penelopama koje kod kuće čekaju svoje nevjerne muževe da se vrate sa „službenih putovanja“ ili živimo u društvu koje je jednako malograđansko, tračersko i banalno kao i ono Krležino? Možda i nešto gore? Možda u ovom vremenu prividnih sloboda živimo neslobodnije i licemjernije nego ikada? Što je ono što mi skrivamo iza uređenih i strukturiranih života koje vodimo i kako teatar to može razotkriti? Za kazališnu je igru uvijek najpotentinje baš ono što je skriveno… (H. Petković)
— all rights reserved