A.T. Dolenčić: Carevo novo ruho

Carevo novo ruho vrlo je posebna i originalna priča. Prvi put je zapisana u jednoj španjolskoj zbirci iz 14. stoljeća, ali nije stekla osobitu popularnost dok ju, u njemačkom prijevodu, nije pročitao i kasnije preradio Hans Christian Andersen.

PODJELA ULOGA    //    AUTORSKI TIM    //    PROGRAMSKA KNJIŽICA

Španjolska priča bila je nešto drugačija, npr., ruho koje su varalice donijele caru imalo je biti vidljivo samo onome koji je pravi sin svojega oca, dakle, riječ je više bila o bračnoj vjernosti španjolskih gospođa, a manje o ponosu i taštini svijeta kakvog i danas poznajemo. Andersenovo Carevo novo ruho objavljeno je (uz Malu sirenu) 1837. g. i priča je odmah postigla uspijeh kod djece, ali i odraslih. Bilo je to još vrijeme careva, ali i početaka potrošačke groznice koja će u sto- ljeću koje dolazi zahvatiti čitav svijet, pa je tako i Andersenova priča došla baš u pravom trenutku.

Carevo novo ruko tako postaje idealan okvir za svaku vrst kritičkog propitivanja društvenih vrijednosti. Nije se slučajno rečenica Car je gol zadržala u jeziku kao svojevrsna poslovica, to je sintagma kojom rasrinkavamo nekakav lažni sustav, ona bez suvišnih objašnjenja sažima čitavo mišljenje o nekoj osobi ili stvari. Tako i priča podnosi razne, uvijek dobro poantirane adaptacije. Zahvaljujući svom univerzalnom kodu može se obraćati djeci i odraslima, jer na svakoj razini postoji prepoznavanje – djecu će zabavljati ono da se i neki car ponaša naivnije od djeteta, dok će se odrasli (svjesni svakodnevnih kompromisa) nasmijati uz nešto gorčine.

Carevo novo ruho danas svoju univerzalnost produbljuje s jednom specifičnošću našeg vremena – rastućem potrošačkom fenomenu. Uci- jenjeni smo marketingom, stješnjeni reklamama, živimo u svijetu koji polazi od vanjštine. Sve je image i sve se može kupiti – svakodnevnim odlukama u trgovini kupujemo sigurnost i samopouzdanje. Nagovor na kupnju sve je sofisticiraniji i sve su učinkovitiji mehanizmi laži – reklame. Dramaturški postupak adaptacije priče kreće iz tog kuta – sve moćnijeg medijskog utjecaja, te relativizira jedan naizgled apsolutni sustav i propituje – kolika je cijena gluposti? Od tog pitanja ne treba bježati, već se time suočiti i samom predstavom, valja odgovarati bez stroge pedagogije i bez prisile postaviti neku etičku vertikalu – to je barem u kazalištu moguće.

Ovakvo čitanje karakterizira i stalna promjena kuta gledanja, priča putuje od lica do lica, vodi publiku u potragu za vlastitom, u instant rješenjima često izgubljenom perspektivom. Do mjesta u kojemu je svatko neponovljivo poseban i na kojemu svatko smije i zna kada treba povikati: Car je gol! (A.T. Dolenčić)

< natrag